Da me poljubiš u čelo kao nekad
i oduzmeš sav razum kojim vladam,
da me odneseš kroz uske prolaze bliskosti,
da ti spustim glavu na rame
i kroz misli da se protegne jedna moguća vječnost,
jedna Nojeva barka u kojoj ćemo se spasiti
od lošeg potopa,
kao dobri ljubavnici,
kao ljudi koji su uspjeli u ime svih koji nisu,
ova čaša je za njih,
sledeća će biti za tebe i mene.
Volim te,
šta ti više treba od mene,
više ti sem toga nemam dati,
a i šta ti je preko toga još i potrebno
u ovom ludilu,
u ovom ringišpilu sa kog se izvlačimo
posle uzbudljive vožnje
da ugrabimo zalazak sunca
i nebo boje kajsije,
da uokvirimo trenutak kada mi tvoja sreća postaje
važna kao sopstvena,
da uronim u tvoju kosu kao u talase
koji te donose i odnose,
koji spiraju sa nas pijesak koji nas žulja po džepovima.
Šta ti više treba od mene
i ove sonate umornih galebova
koje nemamo čime da hranimo,
jer smo sve mrvice potrošili
dok smo ujedali jedno drugo
za kosti,
za dušu...
Poljubi me u čelo kao nekad,
čisto da zapamtim koliko ćeš mi nedostajati
kada nas nezamislive razlike povuku u crno more slutnje.
I riječima svojim blagim
pomiluj mi nemire,
neka žmure dok odlaziš.
Нема коментара:
Постави коментар