Intervju - Nataša Ninković: ,,Ljubav je jednom i za ceo život“

Intervju: Nađa Lazarević

Kada je bila mala, gledajući neki film, okretala se ka svojoj mami i pitala je zašto je uopšte važno ko su glumci i zašto se njihova imena nalaze na samom kraju – važnija je radnja. Bez pretpostavke da će biti glumica, a danas je jedna od naših najboljih, Nataša Ninković se tokom razgovora sa portalom Insp. prisetila detinjstva, mladosti, zaljubljivanja, glumačkih početaka i ostvarenja, uz neodoljivi osmeh i šarm: ,,Ko zna šta će život još doneti, tek je ispred mene“.

Foto: Miloš Nadaždin za Harper's Bazaar
Koje uspomene Vas vezuju za detinjstvo?

Nije bilo ničega u izobilju... kada pogledam današnju decu, ja nisam mogla ni da sanjam o tim stvarima. Za sve si morao da se pomučiš – za dobar film, za crtani, za dobru ploču. Ipak, detinjstvo smo proveli u igri i bezbrižnosti, na jednom malom prostoru gde je bila familija, gde je bilo puno topline i volje za životom, veselosti. Jako sam vezana za svoju majku, uvek me je podržavala, a ja sam bila bundžija, radila sam što se debelo plaća u maloj sredini - ,,mimo svijet“, kako bi rekla moja baba. Ja sam joj beskrajno zahvalna na toj podršci, jer ja ne znam da li bih danas, u istim stvarima, podržala svoje dete. Jako sam vezana za nju i ona nije posesivna vrsta majke, pored nje sam uvek imala beskrajnu ljubav i apsolutnu slobodu bez sputavanja. Mislim da sam danas jako brižna ćerka, a stroža majka. Danas sebe čujem kako izgovaram neke njene rečenice, a onda zastanem i setim se kako je ona tu istu rečenicu izgovarala nekoliko godina unazad i to me zaista nasmeje.

Kako je izgledao Vaš prvi dolazak i susret sa Beogradom?

Ja sam jako volela Beograd i želela sam da upišem fakultet u Beogradu. Nisam očekivala i igrom slučaja sam upisala glumu. Prve tri godine sam od grada uzimala sve što mi je pružao, a od fakulteta samo što mi se sviđa – bila sam takav student. Na trećoj godini sam krenula da prihvatam sebe kakva jesam, pre svega kao ženu, jer sam veoma dugo verovala da sam ja devojčica, pa sam krenula da se oslobađam na sceni kao žena. Noći i jutra sam provodila budna, izlazila sam, pa sam često i prespavala prva dva časa na Akademiji. Grabila sam sve - od izložbi, preko koncerata, i stalno sam mislila da se neću dugo zadržati u Beogradu i da ću ići dalje, van zemlje. Međutim, kod prvog angažmana Narodnog pozorišta ,,Ukroćena goropad“ i osvešćena činjenicom da su mi roditelji u Trebinju i da sam im potrebna, odlučila sam da ostanem ovde.

Koja su Vaša prva sećanja, ali i osećanja, koja Vas vezuju za ,,Ukroćenu goropad“?

Aci Berčeku su bili potrebni mladi glumci jer su u tom trenutku neki stariji otišli, a mi kao mladi i potpuno apolitični bili smo presrećni jer nam je dao priliku da svoju diplomsku predstavu pretočimo u profesionalnu. To je bilo jako teško vreme, sankcije, nemaština, prazne samoposluge i rafovi, ali je moj unutrašnji život bio jako bogat. Svaki dan smo se bavili divnim mislima i tekstovima, mi smo osvajali ovaj grad i ovu profesiju, ulazili smo u nju, čitali smo i družili se. Bilo je puno smeha, druženja, pesme i izlazaka.

Kako izgleda dolazak iz malog mesta na studiranje u veliki grad i kako je izgledala klasa na kojoj ste studirali?

Po meni, to je jedan neophodan put. Zdravo je da se dete odvoji u svojoj osamnaestoj godini da bi studiralo i da bi naučilo šta je život. Ja bih to svakome preporučila, a meni to uopšte nije teško palo. Kolege sa klase su vikendima odlazili u gradove iz kojih su potekli, a ja nisam imala tu želju, a i nisam stizala od bogatog života koji sam vodila ovde. Ja jesam došljak u ovom gradu, ali ne u negativnom kontekstu, već došljak u ovom gradu koji ima nešto svoje, čak sam i na dobitku – imam i ono tamo, a imam i ovo ovde. Međutim, do ovog saznanja sam došla kasnije, kada sam se osvrnula retroaktivno. Bila sam radoznala, grabila sam živo. Ja jesam studirala glumu, ali nisam znala čime ću se baviti jer su vremena bila neizvesna.

Sada mnogo više brinem i imam mnogo više pesimističkih misli nego što sam tada imala. Tada sam bila jezivi optimista koji je pomišljao ,,nešto će se desiti“ i ,,nešto će se otvoriti“. Na prvoj godini se nisam osećala toliko dobro, bila sam neinformisana, nisam znala šta se od mene traži. Na drugoj godini sam profunkcionisala na imitacijama, zato što je bilo ,,daleko“ od mene – bilo mi je teško ono što je lično i individualno. Tada su nastala prijateljstva koja postoje i danas, i skoro svi smo se držali zajedno. Nela i ja smo se od početka družile. Sergej se tada isticao velikom darovitošću i brzinom, Glogovac jednom zrelošću pošto je pre toga bio dve godine na psihologiji, a ja sam bila više po strani. Svako je imao svoj put i razvili smo se u zrele ljude koji i danas dobro funkcionišu.

Za Vas se vezuje pojam lepote – kako Vi doživljavate lepotu, kako biste je opisali i definisali?

Svi reagujemo na nešto što je standardno lepo, ali da li ta lepota može mene da dodirne, to je sasvim drugo. Ne mogu da posmatram fizičku lepotu separatno od duha jedne osobe. Ukoliko je taj spoj zanimljiv, meni ta lepota prija i ja to doživljavam kao lepo. Na primer, ugledaćete neko drvo, a oko njega je potpuna katastrofa i pomislićete: ,,Šteta, kako bi ovo drvo lepše izgledalo da se nalazi u nekom drugom okruženju“. Takođe, ukoliko jedna pesma kao kompletna nije lepa, nećete primetiti samo reči te pesme ili samo muziku, nećete je kasnije pustiti kod svoje kuće. Obožavam lepotu... lepotu trenutka, lepotu prirode, muzike, filma, buđenja, jutra. Lepota se ne može obesmisliti i jača je od trenutnog trenda koji je danas sve - samo ne lepota. Danas se lepota povezuje sa atraktivnošću, ali to nestane u roku od petnaest sekundi – ne budi radoznalost, istovetna je i uniformisana, pa samim tim prestaje da ima neki značaj.

Kako doživljavate ljubav sada, a kako ste je doživljavali kada ste bili mlađi?

Jednom i za ceo život! Totalna predanost jedne osobi nekoj drugoj, i obrnuto. Na početku postoji fatalnost, ali kasnije dolazi i kompromis, jer ja sada pojam ,,ljubav“ povezujem sa bračnim životom. Velika ljubav koliko daje krila, toliko i spušta. Ljubav zna da boli nenormalno, koliko može da da, toliko može i da uzme. Obe osobe moraju da se trude, da neguju odnos... postoje prolasci kroz različite faze. Danas je jako teško sačuvati ljubav, ali su važni prioriteti i želje, kao i potreba sa obe strane da se sve prevaziđe. Nisam pristalica da se zarad ljubavi prelazi preko nekih stvari koje će te učiniti nesrećnim. Poštovanje je jako bitno, jer kada toga nema, ta ljubav može da bude vrlo pogubna za oboje.

Bila je proslava glumačke Nove godine, a potom Božić 1996. godine, onda ste upoznali svog supruga, zar ne?

Tako je. Mi smo osobe sa različitim karakterima, različitim ineteresovanjima, mogli smo da ne uspemo, ali su postojale hemija i strast. Moj suprug nije imao osobine iza kojih sam ja čvrsto stajala godinama, čak je imao i neke za koje sam govorila da ,,ne bih mogla nikada“. Eto, nešto je jače od stavova. Želiš da nekome pripadaš, da ti neko pripada, da budeš pored nekoga, da taj neko bude pored tebe - a to više ne priznaje nikakve stavove. Postoje trenuci nerviranja i neslaganja, ali, sve u svemu, zadovoljna sam žena.

Imate li procese samopreispitivanja i kako je izgledao Vaš proces sazrevanja?

Izuzetno bolno. Mislim da na svakih četiri ili pet godina imam nove faze, osetim kao da udaram u zid i pitam se šta ću dalje – ovo se odnosi na profesionalni aspekt. U životu, takođe, što više sazrevaš, znaš, čitaš i putuješ, postavka prioriteta se menja, a onda se menjaju i neki stavovi prema životu. Nešto što je nekada zadovoljavalo, u jednom trenutku prestaje, a nešto što je bilo u gomilama pored tebe, ne primećuješ, to ti tada nije bio prioritet. To je dobro! Nije dobro kada se čovek ne menja, kada dolazi do tapkanja u mestu ili zatvorenosti duha - to nije nikako dobro. Čovek ne živi da bi zakucavao svoje stavove, naprotiv, već da bi dokazao ili bio uveren u suprotno.

Samokritičnost ste, jednom prilikom, naveli kao osobinu koju imate. Da li nakon predstava i nekih projekata zovete kolege i pitate kako je učinjeno izgledalo?

Zavisi kakva je uloga i kakav je komad, ali sada već ne zovem. Kada radim neki teži komad, to je neophodno, i najčešće zovem pre. Znam koga treba da nazovem i čije mišljenje će biti najdobronamernije, bilo da je negativno ili pozitivno. Volim da čujem mišljenje i jurim za njim, ali ih nekada, unutar sebe, prihvatam teško i imam lomove. Radom i trudom da nešto popravim izborim se baš sa tim lomovima. Stomakom osetim kada je tačno, međutim kada je ogormno protivljenje, znam da postoji to ,,nešto“. Meni je neophodna samoća, čak i na dnevnom nivou, dva ili tri sata kako bih bila sama. Vrlo sam društvena, ali volim jutro kada svi odu da ispune svoje obaveze, a ja ostanem potpuno sama. Sedim, razmišljam, mogu i da telefoniram, slušam muziku, šta god mi padne na pamet.

Koje uloge se sećate kao najzahtevnije i one koja je zahtevala najviše priprema?

Svaka uloga je bila zahtevna, i u pravoj predstavi sa pravom ekipom ja imam porođajne bolove dok ,,porodim“ svoju ulogu. Poslednja u sećanju mi je kraljica Margareta, i i dalje mislim da sam na pola puta sa tom ulogom. Ne igramo tu predstavu često, jednom mesečno, pa nemam vremena da je isprobam i to ostavlja utisak nedovršenosti.

Priznanja i nagrade – kakav je osećaj kada dobijete omaž za svoj rad, konkretno za ,,Žanku Stokić“ ?

Prvo bude šok jer ne očekuješ poziv i sopštenje da si dobio nagradu. Nekada se desi da telefon ne zazvoni, a očekivao si nagradu. Međutim, morala sam da sakupljam sav materijal koji se ticao moga rada za tu nagradu, jer kod kuće nemam sve na jednom mestu, pa mi je zaista bilo naporno u jednom trenutku. Ljudi koji su se nalazili u publici i na sceni su bili su srećni, to su osobe koje ja poštujem i volim, sa njim sam delila i divne i teške trenutke, osećali su se ljubav i poštovanje. Međutim, mene priznanja i lepe reči drže jako kratko. Ali, i sada kada pričam o tome, toplo mi je oko srca, osećam se ponosno i počastvovano.

#insp.

Нема коментара:

Постави коментар