insp.
  • Ljubav
  • Život
  • Umetnost i kultura
  • Intervju
  • O nama ♡
Zadjenuću u kose šnalu purpurne boje
i pomjeriti smeđ pramen za uho
dok ugađam sebi
zbog svakog trena kad nijesam.
Ovlastiću Boga da diriguje filharmonijom života
jer meni nije išlo.
Gordost ubija čovjeka.
Ne daj mi, Bože, šta želim.
Daj mi šta zaslužujem
i šta me zaslužuje.
Sita sam dovijeka pametnog Ja
što me je gotovo iskorijenilo.
Ljubav je srž mog bitisanja.
Osmijeh parola pred kojom zastupam bol.
U grlu mi ostale neotkotrljane riječi.
Ne želim ih ispričati gluvom svijetu.
Odlazite, utvare prošlosti.
Dosta ste arčili.
Samo da se kurtališem povratnika
i srčanih mana što su mi krale vrijeme
a podvalile krivice.
U sužnje me uvrstila sudbina.
Po kazamatima mi srce zakatančeno.
Ginem, obespravljena da budem dobra.
Dobrote tako fali svijetu, Bože.
Napisaću pjesmu sebi.
Neka mi zamiriše na mimozu
i času vina.
Ko zna kome ću se to već sjutra dati,
ali znam,
dobro znam kome neću nikada više.
Zato čaše uvis
za pale borce,
sahranjene ljubavi,
zaludne žrtve
i izliječene metastaze!
Gore je nebo.
Prošlost je daleka.
Čeka nas budućnost.



0
Share
Vidi
kosa ti je porasla
kažu
lepa si
ali neke nevidljive rane
su još uvek otvorene
nisu zarasle
i ne znam da li će ikad
vidi
kosa ti je porasla
smejem se
ali ne brišu se brojni trenuci
gde smo se
međusobno povređivali
ožiljke pamtim
ali nikako da prihvatim
i shvatim
da se uzalud osvrćem
život ide dalje
ali delovi mene su ostali
na starim mestima
vidi mi nove nokte
frizuru
kosa je porasla
previše buke
oko estetike
često čujemo vidi
retko kad oslušni
oseti
manjka nam nežnosti
spoljno je lepo
ali lepa unutrašnjost
je još lepša
spoljno je lepo
ali kratkotrajno i prolazno
besmisleno
suviše mu je važnosti
dato
spoljno je lepo
ali truležno
i zato
šta nam vredi fasada
ako duša usput
tako često strada
kad je toliko klonuća
i pada
svih tih jada
iz mladosti
volela bih
da sam jaka
kao moja mama
smejem se
ne dam se
borim se
sa noževima
i rečima
što su ostali unutra
proći će
život ide dalje
baš si se promenila
i kosa je porasla
kažu sada si odrasla
proći će
ali dete u meni
ne zaboravlja
i jasno slike pamti
kroz suze i smeh
samo želi
da vreme vrati
da prestane
ova patnja toliko da boli
da pruži ljubav
da ga neko
jako zagrli
šapne tu sam
i malo više voli.



0
Share
Valjda je hladnoća sve ono
što je prazno bez tebe.
Prvo što si uvek želela je da budeš srećna
prvo na tebe pomislim kada neko u kraju tunela pomene sreću
mala kolena
i bele košulje
zato sam se i pretvorio u dobrog čoveka
ne možeš ti da budeš srećna sa onim koji ne vide sunce u tvojim očima
nisam ja oduvek bio ovakav i umeo da prepoznam i oči i ruke i ljubav
zaboravio sam
šta znači biti iskren i hrabar zbog nekoga
zbog tebe je čak i lakše verovati da će sve biti u redu kada padne mrak.
Ti si naj naj naj svemir zvezda koju sam dodirnuo dlanovima
ti si knjiga ispod jastuka
molitva pre spavanja
i onaj pogled koji veruje da smo spremni
učiniti sve
jedno za drugo.
Mi smo najbolji prijatelji koje imamo.
Ti si moje pesme i kada ne pišem tebi
jer sve moje pesme vode tebi.
Kada crtaš i šapućeš
ti u stvari svima život prosleđuješ
baš si lepo srećna
kad stvaraš.



0
Share

Tekst: Milica Golubović

S predumišljajem sam zaobišla pisanje novogodišnje kolumne u decembru i sada kada je euforija splasnula, lampice svetle skraćeno radno vreme, želje su (re)definisane, odlučila sam da je trenutak za novogodišnje obraćanje i svečano zatvaranje još jedne kalendarske godine.


Sa velikim slovom K - Kalendarske jer je važno da negde sebi kažemo da to što je Zemlja napravila krug oko Sunca ne znači da i mi moramo da završimo svoj krug. Usput sebi zapisujem note to file: u redu je imati svoje krugove, vremenske dimenzije, paralelne koloseke i mimo ovih propisanih.

I zaista, sa ovakvim predubeđenjem i samoobjašnjenjem 31. decembar je bio upravo to – dan u kalendaru, jedan dan u kalendaru, ruku na srce rasterećen, u dobrom društvu i uz celodnevnu pratnju proseka, ali na kraju dana/noći samo to, još jedna noć u Beogradu kada se pozivanje taxija pretvorilo u neplanirani after-party uz blagu nervozu i mnogo negodovanja. Sve toliko poznato, predvidivo... oslobođeno očekivanja, naboja, jedan dan u kalendaru kakav sam baš želela da bude.   


Umesto novogodišnjih odluka, koverti i hiruških rezova odlučila sam da napravim Vision board koji će mi biti inspiracija i podsetnik za sve što jesam. I tako se na njemu našla revolucija, feminizam, ali i Fox, žurke, Žan Pol Gotje, skandinavke u savršeno skrojenim odelima, pozorište na Terazijama i malo Italije... neko bi rekao tu je i više od „svega“ međutim ostavila sam prazan deo belog platna za sebe, za mogućnost promene. Iako sada nedovršen, moj Vision board me sada podseća i „dopušta“ nešto novo, nešto neisplanirano. Poznata po svojim visokim očekivanjima i surovoj realističnosti sada volim reći da sam spremna na najgore, nadam se najboljem.

U nadi za tim najboljim, januar provodim ležerno, čitajući knjige, skrolujući omiljene blogove, zapravo ne radeći ništa „pametno“. I tako naiđem na tekst o dosadi, sam naslov me odmah privuče - dosada je koncipirana kao neka vrsta luksuza koja je danas društveno neprihvatljiva, jer zaboga kako vam sme biti dosadno kada uvek ima toliko toga da se radi. U trenutku shvatam da ne mogu da se setim kada mi je poslednji put bilo dosadno neradeći ništa, a vrlo lako sam se setila koliko puta mi je bilo dosadno radeći nešto. Odmah sledi upozorenje ako uđete dublje u ovu temu šta je zapravo dosada i zašto je ona danas zabranjena - otvoriće vam se Pandorina kutija sa mnogo filozofskih objašnjenja, teorija i raznoraznih rešenja za ovaj „problem“. Zato vam ja ovde ostavljam quick fix koji glasi – zavolite dosadu, zavolite taj „luksuz“ koji imate da vam bude dosadno. 

Ilustracija: Marija Pecić

I tako ovog decembra u januaru želim vam ne sve što poželite već sve što vam je potrebno. Ostavite sebi malo belog platna, onako neplanski.

Za sve što (tek) dolazi,
Vaša Milica



                                                                                                 


0
Share
Govorili su
da sam divna
da mi se blago
da mi je lako
da sam srećnica
a ja nisam znala šta da radim
sa sobom
ni od sebe
sopstveno tijelo
bilo mi je teško
nisam mogla da dišem
kao da je vazduh previše gust
da prođe kroz moje nozdrve
usta su mi se sušila
dok sam suvim jezikom
pokušavala da ih navlažim
lica ljudi bila
izobličena
zla
kobna
stvari oko mene
gubile su oblik i mijenjale veličinu
spoticale me na svakom koraku
rušila sam se
ležala na podu sobe
kao pokošeno klasje
sama
zlokobno sama
davljenica bez slamke
stiskala sam butine
dok ne pomodre
grizla nadlanice
dok ne prokrvare
utrnjela od grčenja
satima gledala
u ništa
dodavala gas
spremna da se slupam
u prvo auto ispred mene
ili stub
ili šta god
i tako…
Pjevali su o mojim očima
priželjkivali moje grudi
govorili da sam čarobnica
boginja
a ja sam samo htjela
da razbijem sva ogledala
sastružem sopstvenu kožu
sameljem kosti
ukopam svoj miris
da više niko
nikad
ne osjeti
prisustvo
duboko
nesrećne
žene.



0
Share
Najgora sam, znam.
Ne dopuštam da nešto stane.
Čvrsto zatvaram oči
I ne dam snu da ode od mene.
Najgora sam,
Prišivam ti upornim mislima
Svoje tragove
Na rubove rukava
I ne dam ti da me se
Potpuno odrekneš.
Moram tako, ne zameri,
Ne volim nezavršene priče,
Ne volim nedorečena jutra
I nesaznate dodire.
Nikad nisam ni rekla
Da sam savršena i dobra,
Eto, priznajem da sam najgora i
Razuzdana u svojoj sebičnosti.
Samo, čini mi se
Da ti uživaš u njoj,
Laska tvojoj sujeti
I privlači te kao daleki predeli
O kojima maštaš ponekad.
Najgora sam, priznajem,
I možda jednom uspem
Da se popravim
I pustim te.
Ne još,
Ali jednom verovatno.



0
Share
Ako ti se vratim
nikada više ti neću biti ista...
Budi mi kakva hoćeš,
samo mi budi
rekao je, ali
ako ti se vratim dunuće vjetar s pustinje
i nanijeti sitan pijesak u naše oči,
naša usta će postati grobnica za neizgovorene riječi,
a ruke kolijevka za nerođene osjećaje.
Ako ti se vratim, poželjećeš da nikada nisam ni dolazila,
poželjećeš da ispraviš nanijetu štetu
i da poravnaš nemire
od tebe do mene,
a to je teže nego li pomjeriti planinu
pogledom
ili mišlju...
Ako ti se vratim,
biću ti i neprijatelj i sudija,
biću ti nepravedni gospodar
a ti talac moje gorčine i strijepnji...
Ako ti se vratim,
a opet tebe tamo ne bude
reci mi, šta ćemo tada
i kuda ću tada
s ova dva oka
s ova dva mora usidrenih suza
neisplakanih,
šta ćemo tada sa prstima koji iscrtavaju poraze
čega god se dotaknu...


0
Share
Kada god razmišljam o tebi
Imam utisak
Kako i ti,
Tamo nekud,
Razmišljaš o meni
I
Kako se povezujemo
Kroz vreme i prostor,
Savijamo ga i oblikujemo
Po nahođenju i volji.
Mislimo li na ovaj ili onaj način
Nemoguće je utvrditi, jer smo još uvek u potrazi za razumevanjem
Kao kada me pitaš
Šta mi se dopada
Šta mrzim
Kako volim da me dodiruju
Da li bi jednog dana mogao sa mnom da imaš fotografiju
Ili
Kao kada te pitam
Gde se sada nalaziš
Kako si
Da li mogu opet da pričam sa sinom tvoje sestre
Da li me želiš više od uobičajenog
I
Ne znamo razmere posledica,
Ne znamo značenja,
Prirodu odnosa,
Ali povezanost je tu
Čak i kada duži period ne razmenimo ni reč.
Kada god osetim kako si mi blizu
Imam utisak
Kako i ti,
Tamo nekud,
Osećaš da sam blizu
I
Kao da se budimo zbunjeni i rasejani
Ne znajući da li je san ili java,
Da li smo bili sinoć jedno kraj drugog ili fantaziramo,
Što bi probudilo razočaranost i usamljenost.
Nakon razgovora sa tobom
Ništa se više ne čini zabrinjavajućim,
Ništa me ne brine jer me umiruješ,
Gde god da pođem
Ti ideš sa mnom,
A tamo nekud,
I ja sa tobom,
U strukturi smo gradova
U vazduhu
Na zadnjem sedištu taksija,
U društvu i u samoći
Nepodnošljivo lepo
Postojimo.
Kada god sam sebična,
Pomislim,
Kako si,
Tamo nekud,
Krajnje sebičan i ti,
Gledam lepe ljude i ne uvlačim ih u odnos jer imam odustvo želje,
Kao stvar odluke - navodim tebe,
Želim te i želim i na drugo ne reagujem,
A ti me posmatraš
I
U tom pogledu su zakopane godine ljubavi i žudnje,
U tom pogledu su sećanja,
Kao i potvrda da mogu uvek da te nazovem,
Jer,
Tamo nekud,
I ti okrećeš broj da nazoveš mene.
Ivana Jovanović



0
Share
Hvala ti, hej
Što razmagnetišeš krevet svakog jutra, uprkos.
I razgrneš zavese,
da mrak uđe,
i izađe.
Hvala ti što ne popizdiš baš svaki put
kad te rasturi sve
već u osam i petnaest
ujutru.
Čestitam ti što se nisi raspala
na stotine hiljada milijardi komadića
u kosmos,
u ništa, u sve.
Hvala ti i što se ne smeješ uvek,
što razumeš par decenija kasnije da to ne može, i ne mora.
Ok je piti vino iz jedne čaše,
šta sad, nema drame.
Mislim da je baš dobro
što zagrliš sebe ponekad,
to je ipak tvoje telo.
Za divljenje je videti kako melješ taj dan sekutićima, na sitno
i progutaš, kao ništa,
na suvo, bez vode.
Ženo, kako samo staloženo posmatraš dok ti krvari cvekla po rukama!
Carica si što prebiraš po svom skoro ničemu
da pojiš i hraniš
Njeno lepo.
Ipak loviš onu radost tamo, je l da?
Hej, pogledaj! Lepa si!
Slušaj…pa ti govoriš! Pa ti pevaš!
O kako voliš da plešeš, seti se molim te!
Hejde, curo! Bravo!
To! Drži se za žišku, ma neka peče!
Mrdaš, dišeš!
Pa ti i dalje želiš!
Vidi, hej…
Živiš!



0
Share

Autorka: Milica Golubović

Dan za danom, mesec za mesecom, u trku, u hodu, i decembar je tu!

Iako ćete se složiti da vreme neosporno brzo prolazi, decembar ima tu svojevrsnu sposobnost da nas dočeka nespremne. Koliko god tokom godine radili, preskakali planine i mora, decembar nas dočeka sa pitanjem „da li smo bili (dovoljno) dobri ove godine“? 

Hajde da jednom konačno završimo ovu triviju novogodišnjeg preispitivanja i da odmah kažemo sebi bili smo dobri, bili smo odlični, bili smo sjajni u datom trenutku. Sve što smo mogli uradili smo. Imamo pravo da se opustimo, umotamo u lampice, ispijamo kuvano vino i gledamo unedogled omiljene filmove. Hajde da nas ne vežu očekivanja, nametnuti paramentri uspeha, sreće, mira. Hajde da napravimo agendu koja će umesto obaveza sadržati zagrljaje, drage ljude, duge šetnje, sve što što greje i ruke i dušu. Hajde da napravimo svoju Komunu.

Decembar nas dočeka i pita „kako ćemo obradovati drage ljude“? Gde pronaći nešto posebno i drugačije, nešto što će oduševiti i trajati. Izbora je mnogo, ali rekla bih da je pravih izbora zapravo veoma malo (valjda kao i za sve u životu). Veliki lanci prodaje, hipermarketi, tržni centri nas obasipaju „povoljnim“, „jedinstvenim“, „neponovljivim“ komadima kojih ima samo dve tri hiljade iliti dok ne isteknu zalihe. Od praznične euforije do praznične melaholije pređem u u samo „dva tri klika“ od toliko izbora i ničeg što me dotiče. Pomislih „to je to“ moraću ipak sama da napravim nešto, nešto što „dotiče“. I tako kao pravi millennial uđem na google i krenem sa magičnom rečenicom „how to…“ i  voilà  privuče me tekst sa naslovom 5 Uradi sam ideja za ukrase za Božićnu jelku i sjajnom estetikom.

Tekst odličan, fotografije insp.irišuće, sve lepo i koncizno objašnjeno, step by step, i pomislih kako je sjajno što neko nesebično deli ovakve ideje i uputstva. I tako klik za klikom shvatim da nisam na nekom DIY blogu već na sajtu online marketa! Polako ulazim u magični svet Komune i shvatam da su tu svi sjajni domaći umetnici, zanatlije, kreatori čije radove prepoznajem i kojima se divim (u međuvremenu sam se vratila od melaholije na euforiju). U trenutku se osećam kao da sam otkrila whole new world sitnica koje život znače, od aksesoara, kozmetike, kućne dekoracije i to sve handmade, domaće, prirodno, jedinstveno. 

Sada već u stadijumu potpunog ushićenja otvaram bezbroj prozorčića i razmšiljam ova sveća bi se odlično uklopila u bakinu dnevnu sobu, ove krpe će poslužiti mami u pripremi božićne porodične večere, a mojoj najboljoj drugarici moram kupiti ovaj poster da upotpuni onaj zid gde je Milena Dravić.



Svojoj najboljoj drugarici moram kupiti ovaj poster da upotpuni onaj zid gde je Milena Dravić... i tako lista stiže i do ukrasa za jelku koju moja mlađa sestra i dalje svake godine kiti s neopisivim uzbuđenjem, kafodržača Nespresso za mog brata koji je veliki ljubitelj kafe, ali još više organizacije i sređene kuhinje...



I na kraju kažem sebi uzmi taj serum za lice, zaslužila si.

Delim sa vama ovu novostečeno znanje i oduševljenje jednom Komunom gde osim divnih poklona možete pronaći tekstove sa uputstvima kako se nešto pravi, kako da unapredite svoje poslovanje, zašto je važno da budemo podrška ženama u biznisu… znam, definitivno sam vas kupila i već kuckate u svoje pretraživače Komuna market...

Kuckajte, tražite, čitajte, sigurna sam da će vas nešto na Komuni „dotaći“.


View this post on Instagram

A post shared by @komunamarket.rs

0
Share
Старији постови Почетна

Pretraži insp.rs:

nataša ninkovi

Intervju - Nataša Ninković: ,,Ljubav je jednom i za ceo život“

Intervju: Nađa Lazarević Kada je bila mala, gledajući neki film, okretala se ka svojoj mami i pitala je zašto je uopšte važno ko su glumc...

Zaprati Insp.rs:

Insp.

Najčitanije:

  • Milena Nikolić: Trebao mi je neko ko će podneti mene celu
    Trebao mi je ne samo tih dana, nego čitavog života neko ko će podneti moju prejaku kafu moj presladak kolač moja tuširanja pretoplom vodo...
  • Intervju - Marčelo: ''Volim osamljenost, ali ne i usamljenost''
    Intervju: Nađa Lazarević Naslovna fotografija: Ana Kašćelan Genije oštrog pera, Marko Šelić , dočekao me je sa osmehom uz opasku da je...
  • Sara Knežević: Šta ako me tog jutra poželiš
    šta ako me tog jutra poželiš tu sa desne strane dok se odmaraš u tuđoj kosi i pitaš se zašto si me pustio na kraju leta šta ako tog jutra s...
  • Dnevnik jedne neurotičarke: Volim te zato što si stvaran
    Volim te zato što si stvaran Ne od mesa, kostiju i kože Tih mišića, dugih prstiju  Što znaju da grle Slučajno da dodiruju Tih očiju u kojim...
  • Maja Babović: Uz mene je teško
    Uz mene je teško , jer sam teška. Tvrdoglava. Svojeglava. Hirovita i ishitrena. Volim slobodu, A vapim za pripadanjem. U meni kontrast šir...
  • Agata Tomas: Voleću te kad budem imala vremena
    Sve česće slušam kako su ljudima naporni drugi ljudi jer pričaju o stvarima koje ih ne zanimaju jer previše zalaze u detalje jer pričaju...
  • Maja Babović: Kad ne ide, pusti nek' ide - od tebe
    Kad ne ide, pusti nek' ide - od tebe Ne žalosti se previše. Ne crtaj imena po zamagljenim prozorima. Pregoleme su to uspomene , draga ...
  • Nađina histerija reči: Ja sam ono što stežeš među zubima
    Sada treba da dovršiš svoje piće izgasiš cigaretu poljubiš je poželiš joj mirne snove onda kukavički letargično priđeš staneš ispr...
  • Poezija koja se ne zaboravlja: Herman Hese - Zavodnik
    Pred mnogim vratima sam čekao . Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu. I uvek kad se usta jedna predavala i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzi...
  • Na kafi sa psihologom: U redu je da ne budeš u redu
    Psiholog:   Bojana Obradović ,  s avetovalište ''Entera'' Kada duša boli retko se to vidi i retko ko to vidi. Ne vidi se...

Kontaktiraj nas:

inspmagazin@gmail.com
Zabranjeno kopiranje. Sva prava zadržana. . Омогућава Blogger.
Copyright © 2015 insp.

Created By ThemeXpose | Distributed By Gooyaabi Templates