Poezija koja se ne zaboravlja: Herman Hese - Zavodnik

Pred mnogim vratima sam čekao. Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu. I uvek kad se usta jedna predavala i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila. Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci. Poljupci koje strašno moljah, duge noći koje grozničavo iščekivah na kraju behu kao zgažen cvet bez mirisa nestala lepota. Iz mnogih postelja ustao bih tužan kad je žudnja postala mi navika. Bežeći od užitka tražio sam san opet novu želju i svoju samoću taj užitak moje je prokletstvo jer nesrećnim me čini da svaki san o njoj stvarnost uništava. Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam, da novom uhu svoju pesmu šapnem: Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju, opčini me, izmuči me, nikad mi ne reci: da!




Нема коментара:

Постави коментар