Hronike jedne Ivane: Gde god da krenem - udaram u sebe

Gde god da krenem - udaram u sebe.
Povredila sam rame
Bedro
Kuk
Vrat
Obraz
O sebe,
Saplela sam se niz stepenice
Pala na čelik
Beton,
Dalje
U mulj
Blato
I
Opet
Iz sebe
Nisam izašla,
A vraški sam se zabolela.
Gde god da krenem - udaram u sebe.
U fobije
Strahove
Iracionalnosti
Nestalnosti
Gardove,
Pitam se
Ko će sve to sa mene da ukloni
Ko će sve to sa mene da skine
Ko će tu da me miluje,
Niko,
Niko,
Između mene i mene
Ima prepreka
Srušenih mostova
Nestabilnih liftova
Trošnih kuća,
Sva se rušim
Do temelja,
A izgledam čvrsta.
Gde god da krenem - udaram u sebe.
Kula mi je od mermera
Belog zlata
Hladnoće
Neizdržive dosade,
Tu smo jedan na jedan - Ja i Ja,
Ne zna se ko više gubi
Ko više udara na kvarno
Ko kome više iza leđa radi,
Samo se zna
Ko ne pobeđuje,
Ko stalno beži i odupire se,
A nikuda ne stiže.
Gde god da krenem - udaram u sebe.
Zna se
Da sam daleka kao nebo
Nedostižna kao visine u koje ide orao
Neprobojna kao kornjačin oklop
Nesalomiva kao ponos
Otuđena kao ostrvo
I
Da niko u dušu ne može mi ući,
Iako je svetla i širok put do nje vodi;
Ipak se zauvek na nejasnom pragu njenom sedi.
Ni ime ne izgovaram sebi
Da se ne napuni zemlja namerama i da ne bude grobova od prevelikih mojih htenja,
Gde god da krenem - u sebe udaram,
I u oku suza zna da prodre toliko duboko da začas uništi nežne ptice moga neba i napravi okršaj krila,
Mene ljubiti je isto što i ljubiti vetar,
Na vreme treba da se prisvoji sve što dozvoljavam,
Jer i prisutnost i odsutnost
Moja su senka.
Gde god da krenem - udaram u sebe.
Od mora sam i pene,
Nebo mi bele kamelije sanja,
Strela sam bez pogotka,
Jutro bez svitanja,
Prva sam što se mrtva o granu ljulja,
Jer gde god sam krenula - u sebe sam udarila,
A ja sam grad bez odgovora,
Nema reka i vrh bez odjeka,
Pesma okamenjena,
Živi pesak u pustinji koji ni sa kim ne razgovara
I
Nisam sebi oprostila što sam ponekad prazni ringišpil u sred sumraka.
Dodirni me.
Ivana Jovanović
Ilustracija: Tumblr.com



Нема коментара:

Постави коментар