Ponosno vam predstavljam predivne ljude koji su mi dali deo sebe i svoje intime, govoreći mi o poniženju sa kojim su se našli oči u oči. Pustili su me da dotaknem sve mračne strane njihove podsvesti i tajne njihove duše. Oni znaju kako izgleda susret čoveka i nečoveka, nevinosti i okrutnosti, dobrote i zla, nemoći i moći. Oni znaju da pobede čovekovu beskrupuloznost. Danas su njihove reči pred vama, s namerom da vas uteše, ohrabre, podignu i inspirišu. Ja sam im beskrajno zahvalna i divim im se, a verujem da ćete i vi.
EMmila EMdraga
''Tu u parku u osam sati sam ti rekao da si najgora žena koju sam sreo. Svaka ružna riječ kojom sam te nazivao tokom dvije godine naše veze izgovorena je jer sam ja tako htio. Ne ja, nego on u meni. Držao sam te u rukama i bez obzira što si očajnički željela da ideš, nisi mogla. Dok sam te grlio osjećao sam se tako moćno, jer bila si moje vlasništvo. Mene ionako osim tebe niko nije volio. A ti si morala da me voliš.
Ušli smo zagrljeni u naš stan koji si ti održavala jer bila si toliko vrijedna. U svakom smislu riječi vrijedna. Nisi smjela plakati jer je to meni išlo na živce. Morala si da budeš dobro. Morala si biti jaka. Pokazati zube i znati da mi se suprotstaviš. Morala si dokazati da nisi slabić.
.....a tebi se duša raspadala.
Sjela si na kauč pored prozora. Ja sam hodao po stanu dok si me posmatrala ponavljajući u sebi: udavila bih te golim rukama. Znam da jesi, jer i ja sam se mrzio.
Otišao sam u kupaonicu i zatvorio vrata. Mogla si da čuješ zvuk vode, tuširao sam se, što je tebi dalo dovoljno vremena da pustiš nekoliko suza koje ja neću vidjeti, jer morala si biti jaka kad te ja gledam. Pitala si samu sebe: Jesam li ja normalna osoba? Je li on normalna osoba? Odgovora ni na mapi.
Obrisala si suze i spremila divno jelo prije nego sam se vratio iz kupaonice, a onda si i ti otišla da se istuširaš. Koliko si samo vrijedila. Dok si se gledala pred ogledalom vidjela si jednu izmorenu, tužnu, prljavu, mršavu i propalu ženu. Vidjela si sve ono kakvom sam te ja nazivao svih mjeseci koje smo proveli skupa. Zaboravila si koliko vrijediš. Svaki dan si strahovala kad će se monstrum u meni probuditi.
Dok si se tuširala, vodom si pokušavala da spereš svaki udarac, riječi, uvrede i dodire. Ali sve je opet bilo tu. Tu u kupaonici, pustila si još nekoliko suza, onih od kojih se osjetiš lakšom deset kila, a sama sebi si bila sve teža.
Kad si sve obavila,obukla si ogrtač, izašla iz kupaonice, servirala jelo za oboje, jedva jela i legla. Na satu je već bilo jedan poslije ponoći. Legao sam kraj tebe,nismo pričali i nismo se dodirivali. Slušao sam tvoje disanje i mogao sam osjetiti tvoj strah. Zaspala si. Bila si najljepša žena kojoj sam toliko naudio. Kojoj je on u meni toliko naudio.
Ustala si ranije, u torbu spakovala osnovne stvari i krenula. Znala si da ako me probudiš, možda nikad nećeš otići. Ipak sam se probudio, kroz san sam te pitao gdje ćeš ... nisi odgovorila. To jutro si se sjetila da ipak vrijediš. I ja sam to znao. Znao sam da ideš od nečega od čega ja nikad neću pobjeći. Pobjegla si od monstruma u meni. Pustio sam te da odeš...iako sam te dugo poslije tražio. Nikad te nisam našao i nikad se nisi vratila.
Monstrum me živog pojeo.''
Maja Svrdlin
''Poniženje. Kada tvoj obraz, ponos i čast izvuku na ulicu nerazumni i nesvesni ljudi, a zatim ih varvarski bace u prljavštinu gde nema morala, nema principa. Tunel vlastite izgubljenosti i suvišnosti. Osećaj bezvrednosti. Kao da će vam se kosti lobanje rastočiti, da će pući grudni koš u kome se valja mutljag, dignut sa samog dna duše. To i nije položaj, to je mesto u univerzumu, bez ičega ”osim”. Bez ičega. Bez keca u rukavu, bez oružja, bez dostojanstva. Kao pas. Ali njima je teže, njima tiranima koji su i sami, u sebi, mučeni i nesrećni. Oni misle da bi, vladajući drugima, mogli olakšati svoju muku, a to je kobna zabluda i jalov posao, jer sve i da polovinu zemlje unište, njihova muka ne bi za dlaku manja bila. Kukavice koje traže od drugih bezuslovnu prednost kao svoje pravo. A biti ispod, biti žrtva je bolna privilegija, jer znaš ko si, znaš koliko možeš podneti da se pritom ne razletiš u paramparčad. To je osećaj sa kojim morate živeti, koji je najlakše prihvatiti, obgrliti toliko jako da ga snaga zaborava što više umanji, a onda prihvatiti ogorčenje koje, ne predavši se, biva stalno prisutno. Ko pljune na drugog, pljunuo je sebe, a život mu nakači stid kao senku koja ponizi njega. Ako se i ne stidi, ima se zašto stideti. Jer, ništa se ne zaboravlja, a onda će oni pomisliti kako krivice nema, a krivica neprestano traje, kazne nema, a kazna se neprestano izvršava. Ko u nadmoći pronalazi ispunjenost, stvara od zemlje stvarni pakao. Ali, poštujte ljudski život do te mere da im možete oprostiti, i oprostite sebe njima.''
Anđela Peković
''Kao na nagaznu minu koju želimo zaobići, katkad naletimo i na parajuću temu: Poniženje. Ali, to više nije ni tema (a nikako nije samo riječ), već eho današnjice. Kako i zašto? Jer je svijet ogrezao u pretjeranoj savremenosti, u sebičluku, nepojmivoj želji da ponižava druge a da pritom nametne i kompleks niže vrijednosti. Poniženje... Javljaju mi se hiljade asocijacija, ali kao konačan ishod uvijek izmili jedan zec, onako bojažljiv, otuđen, koji svoj mir ne može naći nigdje, jer su mu ga drugi oteli! Siti svih užasnih prizora koji nas okružuju, nemoralnih činova, huljenja, omalovažavanja, suviše je apsurdno navoditi konkretne situacije čiji je vrhovni gospodar - Poniženje. Pa, lagao bi svako od nas kad bi rekao da poniženje nikad nije doživio. Nažalost, poniženje je ipak jedan među pogubljenim dijelovima velike slagalice. I da, svi odlično znamo kakve su posljedice toga, ali hajde da i u toj crnoj rupi pronađemo malo svijetlosti. Odbijam da povjerujem da hrabrost ne čuči u svakom od nas, ćutanje jeste hrabrost jer je najteže ćutati, ali progovoriti tako da riječju postavimo blokadu ''tiraninu" (bez imalo ustezanja, čovjek čija je namjera da unizi - mora biti tiranin) predstavlja najsmijeliji podvig koji možemo napraviti. Izdignimo se poput feniksa iznad tuđih pokušaja da ponize, iznad tudje zaslijepljenosti sobom, iznad kukavnih poteza. Neka naš prkos poniženju uvijek bude dragocjena hrabrost koju ima, ne zaboravimo, SVAKO OD NAS!''
Mala Vidra
insp.
psihologija
EMmila EMdraga
''Tu u parku u osam sati sam ti rekao da si najgora žena koju sam sreo. Svaka ružna riječ kojom sam te nazivao tokom dvije godine naše veze izgovorena je jer sam ja tako htio. Ne ja, nego on u meni. Držao sam te u rukama i bez obzira što si očajnički željela da ideš, nisi mogla. Dok sam te grlio osjećao sam se tako moćno, jer bila si moje vlasništvo. Mene ionako osim tebe niko nije volio. A ti si morala da me voliš.
Ušli smo zagrljeni u naš stan koji si ti održavala jer bila si toliko vrijedna. U svakom smislu riječi vrijedna. Nisi smjela plakati jer je to meni išlo na živce. Morala si da budeš dobro. Morala si biti jaka. Pokazati zube i znati da mi se suprotstaviš. Morala si dokazati da nisi slabić.
.....a tebi se duša raspadala.
Sjela si na kauč pored prozora. Ja sam hodao po stanu dok si me posmatrala ponavljajući u sebi: udavila bih te golim rukama. Znam da jesi, jer i ja sam se mrzio.
Otišao sam u kupaonicu i zatvorio vrata. Mogla si da čuješ zvuk vode, tuširao sam se, što je tebi dalo dovoljno vremena da pustiš nekoliko suza koje ja neću vidjeti, jer morala si biti jaka kad te ja gledam. Pitala si samu sebe: Jesam li ja normalna osoba? Je li on normalna osoba? Odgovora ni na mapi.
Obrisala si suze i spremila divno jelo prije nego sam se vratio iz kupaonice, a onda si i ti otišla da se istuširaš. Koliko si samo vrijedila. Dok si se gledala pred ogledalom vidjela si jednu izmorenu, tužnu, prljavu, mršavu i propalu ženu. Vidjela si sve ono kakvom sam te ja nazivao svih mjeseci koje smo proveli skupa. Zaboravila si koliko vrijediš. Svaki dan si strahovala kad će se monstrum u meni probuditi.
Dok si se tuširala, vodom si pokušavala da spereš svaki udarac, riječi, uvrede i dodire. Ali sve je opet bilo tu. Tu u kupaonici, pustila si još nekoliko suza, onih od kojih se osjetiš lakšom deset kila, a sama sebi si bila sve teža.
Kad si sve obavila,obukla si ogrtač, izašla iz kupaonice, servirala jelo za oboje, jedva jela i legla. Na satu je već bilo jedan poslije ponoći. Legao sam kraj tebe,nismo pričali i nismo se dodirivali. Slušao sam tvoje disanje i mogao sam osjetiti tvoj strah. Zaspala si. Bila si najljepša žena kojoj sam toliko naudio. Kojoj je on u meni toliko naudio.
Ustala si ranije, u torbu spakovala osnovne stvari i krenula. Znala si da ako me probudiš, možda nikad nećeš otići. Ipak sam se probudio, kroz san sam te pitao gdje ćeš ... nisi odgovorila. To jutro si se sjetila da ipak vrijediš. I ja sam to znao. Znao sam da ideš od nečega od čega ja nikad neću pobjeći. Pobjegla si od monstruma u meni. Pustio sam te da odeš...iako sam te dugo poslije tražio. Nikad te nisam našao i nikad se nisi vratila.
Monstrum me živog pojeo.''
Maja Svrdlin
''Poniženje. Kada tvoj obraz, ponos i čast izvuku na ulicu nerazumni i nesvesni ljudi, a zatim ih varvarski bace u prljavštinu gde nema morala, nema principa. Tunel vlastite izgubljenosti i suvišnosti. Osećaj bezvrednosti. Kao da će vam se kosti lobanje rastočiti, da će pući grudni koš u kome se valja mutljag, dignut sa samog dna duše. To i nije položaj, to je mesto u univerzumu, bez ičega ”osim”. Bez ičega. Bez keca u rukavu, bez oružja, bez dostojanstva. Kao pas. Ali njima je teže, njima tiranima koji su i sami, u sebi, mučeni i nesrećni. Oni misle da bi, vladajući drugima, mogli olakšati svoju muku, a to je kobna zabluda i jalov posao, jer sve i da polovinu zemlje unište, njihova muka ne bi za dlaku manja bila. Kukavice koje traže od drugih bezuslovnu prednost kao svoje pravo. A biti ispod, biti žrtva je bolna privilegija, jer znaš ko si, znaš koliko možeš podneti da se pritom ne razletiš u paramparčad. To je osećaj sa kojim morate živeti, koji je najlakše prihvatiti, obgrliti toliko jako da ga snaga zaborava što više umanji, a onda prihvatiti ogorčenje koje, ne predavši se, biva stalno prisutno. Ko pljune na drugog, pljunuo je sebe, a život mu nakači stid kao senku koja ponizi njega. Ako se i ne stidi, ima se zašto stideti. Jer, ništa se ne zaboravlja, a onda će oni pomisliti kako krivice nema, a krivica neprestano traje, kazne nema, a kazna se neprestano izvršava. Ko u nadmoći pronalazi ispunjenost, stvara od zemlje stvarni pakao. Ali, poštujte ljudski život do te mere da im možete oprostiti, i oprostite sebe njima.''
Anđela Peković
''Kao na nagaznu minu koju želimo zaobići, katkad naletimo i na parajuću temu: Poniženje. Ali, to više nije ni tema (a nikako nije samo riječ), već eho današnjice. Kako i zašto? Jer je svijet ogrezao u pretjeranoj savremenosti, u sebičluku, nepojmivoj želji da ponižava druge a da pritom nametne i kompleks niže vrijednosti. Poniženje... Javljaju mi se hiljade asocijacija, ali kao konačan ishod uvijek izmili jedan zec, onako bojažljiv, otuđen, koji svoj mir ne može naći nigdje, jer su mu ga drugi oteli! Siti svih užasnih prizora koji nas okružuju, nemoralnih činova, huljenja, omalovažavanja, suviše je apsurdno navoditi konkretne situacije čiji je vrhovni gospodar - Poniženje. Pa, lagao bi svako od nas kad bi rekao da poniženje nikad nije doživio. Nažalost, poniženje je ipak jedan među pogubljenim dijelovima velike slagalice. I da, svi odlično znamo kakve su posljedice toga, ali hajde da i u toj crnoj rupi pronađemo malo svijetlosti. Odbijam da povjerujem da hrabrost ne čuči u svakom od nas, ćutanje jeste hrabrost jer je najteže ćutati, ali progovoriti tako da riječju postavimo blokadu ''tiraninu" (bez imalo ustezanja, čovjek čija je namjera da unizi - mora biti tiranin) predstavlja najsmijeliji podvig koji možemo napraviti. Izdignimo se poput feniksa iznad tuđih pokušaja da ponize, iznad tudje zaslijepljenosti sobom, iznad kukavnih poteza. Neka naš prkos poniženju uvijek bude dragocjena hrabrost koju ima, ne zaboravimo, SVAKO OD NAS!''
Mala Vidra
''Poniženje za jednu ženu je
Dodir muške ruke
Koju najmanje želi
A tu stoji
I ne pomiče je
Kako bi izbrisala tragove
Onog čovjeka kojeg je nekada voljela
Silno
I za kog još uvijek diše
Poniziti najbolje umije
Onaj jedan u milion
One ljubavi što se dese samo jednom u hiljadu života
Kada stojiš ogoljena ispred njega
I ne vidiš više onog čovjeka kojeg znaš dugo
I koji tebe zna u kost
I traziš i najmanji mogući razlog koji bi ga ponukao da ostane
A znaš da je uzalud
Poniženje je lažno suosjećanje, grižnja savjesti, krivica, suze i lažno prijateljstvo na pladnju
Kao kusur jedne ljubavi
Kako da budem prava, dostojanstvena, gorda
Ja
Ona koja će znati reći ne
Ili da pristanem
Posrnem
Slomim se
Bit cu sve što želiš
Zbog onih svih sutra koja ne smiju svanuti bez tebe.''
Ukoliko i vi želite da pišete za Insp. javite se na našoj Facebook stranici , ili nam pišite na insppppp@gmail.comDodir muške ruke
Koju najmanje želi
A tu stoji
I ne pomiče je
Kako bi izbrisala tragove
Onog čovjeka kojeg je nekada voljela
Silno
I za kog još uvijek diše
Poniziti najbolje umije
Onaj jedan u milion
One ljubavi što se dese samo jednom u hiljadu života
Kada stojiš ogoljena ispred njega
I ne vidiš više onog čovjeka kojeg znaš dugo
I koji tebe zna u kost
I traziš i najmanji mogući razlog koji bi ga ponukao da ostane
A znaš da je uzalud
Poniženje je lažno suosjećanje, grižnja savjesti, krivica, suze i lažno prijateljstvo na pladnju
Kao kusur jedne ljubavi
Kako da budem prava, dostojanstvena, gorda
Ja
Ona koja će znati reći ne
Ili da pristanem
Posrnem
Slomim se
Bit cu sve što želiš
Zbog onih svih sutra koja ne smiju svanuti bez tebe.''
insp.
psihologija
svaka cast za ovakav post, sta te je inspirisalo da ovo napises?
ОдговориИзбришиmeni se jako dopada!
Ne smem da pisem.Suza je stala u oku,a srce se pretvorilo u kamen....
ОдговориИзбриши