Reč urednice: Grad mojih uspomena

Subotica.

Detinjstvo... Ljulje u Dudovoj, mali stan u Šumskoj, selidbe, sati i sati života u paralelnom svetu, među lutkama, Barbikama, Bratz lutkama; čekanje dede posle škole - da ponese tešku đačku torbu, prvi nastupi i recitacije, pesme i očekivanja, simpatije i snovi... Onaj jedan prijatelj uz kog odrastaš još od kad su te gurali u kolicima, onda ideš s njim u vrtić, pa u osnovnu... Prve baletanke i baletske predstave. Suze i osetljivost. Narodno pozorište i koncerti. Drvena kućica na Paliću u kojoj smo se igrale serije ''Čari'' . Potkrovlje. Dnevnik koji se pisao od trenutka kad sam naučila da pišem. Žmurke po kraju, Teslino i Kertvaroš. Bakina i dedina zgrada odmah preko puta. Zvono crkve u blizini, koje se oglašava tačno u šest ujutru. Grlica iznad prozora sobe, na oluku, koja te budi svaki dan. Sunce u trešnji. Ona jedna pijaca u kraju i jedan Trgopromet. Toliko puta pređen put do baletske škole, pa do osnovne škole... i semafori na kojima bih čekala mamu kada se vraća sa posla... nismo još imali mobilne telefone i uvek je bilo otprilike - pojaviće se oko dva, pola 3... to je bila sreća - kad je ugledam u daljini. Obilasci novogodišnjeg vašara i vatrometi koje bi tata palio za Novu godinu na moje ushićenje i oduševljenje.

Svađe i cepanja, prekidi, odlasci i histerije... Smeh do suza... Nezadovoljstvo, nemaština, radost i srećni trenuci... sve faze kroz koje je moja porodica ovde prošla.

Adolescencija... Prve štikle i prvi puder. Šiške i trake za kosu. Prvo stavljanje crne olovke na oči i prvi brushalter, i onaj period kad smo kao klinke mislile da izgledamo fantastično, a danas kad gledamo te fotografije - umiremo od smeha. Mala matura i prvi poljubac - tamo negde u maloj uličici kod Štrosmajerove. Nezrelost i bezbrižnost. Njegov žuti duks i duga kosa.

Gimnazija. Prijatelji za ceo život. Vreme kad smo bili glasniji i sigurniji u sebe više nego ikad u životu. Kad se nije znalo jesmo li buntovniji u odnosu prema drugima, ili prema sebi samima. Najproblematičniji razred u školi. Večito neuredna učionica. Trideset dve lude glave i još luđi profesori. Časovi u galami i kečevi u dnevniku. Dvorište škole i uvek isto mesto gde se kupuje užina. Raspored sedenja i onaj osećaj kad te apsolutno baš briga za sve u životu.

Inat i bahatost. Igranje sa granicama u ponašanju. Onaj mangup u kog sam bila zaljubljena čitavu gimnaziju. Koji me je ljubio četiri godine, po ćoškovima učionice, škole, grada. Uz kog sam izrasla iz devojčice u devojku. Izlasci i kafane - svi na okupu, mladi i nenormalni, kao da je svet samo naš. Bežanja sa časova i sve ispijene kafe u kafiću nadomak gimnazije. Oni stanovi, kuće i terase kojih se uvek sećamo. Pesme koje smo slušali. Diskoteke i izlasci u kojima smo vremenom mogli da ostajemo sve duže. Noći na terenima. Momci koji su nam se sviđali i momci koji su nas ljubili. Uvek u nekom kutku grada... 



Matura i natpis ''Ubber Alles'' (Iznad svih) koji su nam skidali sa maturskih majica. Sve te ulice pređene na ramenima drugova, po kiši, sa trubačima. Onda kad smo najviše verovali u život i budućnost. I sve one pijane, nepromišljenje vožnje. Muzika do daske. Kratke haljinice i perfektna kosa i šminka. Bežanje od kuće zbog Njega. Onaj parking gde me je prvi put poljubio. One ulične lampe pored kojih smo se rastajali.

Potom, železničke i autobuske stanice. Koferi u ruci. Sunčana jutra kada se vratim u svoj grad i divim se njegovoj arhitekturi, kao da sam ovde prvi put. Ovde su me varali, razočarali, veselili, grlili, napuštali i upoznavali.

Nisam ni znala koliko volim ovaj grad, dok nisam iz njega otišla.

Gradovi se dele na sve one za koje želimo da budu našu i na onaj jedan - koji je zaista naš. Ne možeš prestati voleti rodni grad kad je baš ovde tvoja duša dodirnula stvarnost. I ona divna devojčica je ovde pobedila stidljivost, strahove, ćutljivost. Ovde je postala razmaženo derište, pa onda blesava devojka, načitana ''fenserka'', koja uvek glasno priča i psuje kao muško, ludo veruje u sebe, iskrena je i glumi da više uopšte nije osetljiva, iako je sve pogađa. Ovde je skrojila planove za budućnost, ostajala budna noćima, i postajala čovek. I upoznala ljude koji su uticali na nju i menjali joj život. Ovde je dobijala prve aplauze za napisane pesme, sastave i pismene. Ovde je život rastao, a duša pronalazila inspiraciju i one za koje se zauvek vezala, čak i kada razum to nije želeo. Ovde sam najbolnije plakala i smejala se dok mi se vilica ne ukoči. Ovde sam upropastila ono naivno dete koje sam bila. Tu su mi krila rasla, dok sam iz perspektive malog grada, zamišljala sebe u nekom velikom gradu, u drugoj perspektivi, svako veče pre spavanja. Tu sam mrzela sva ona rana, hladna jutra, koja mi sad nedostaju. Sve bih podnela za jedan dan te bezbrižnosti, mlade nepromišljenosti, ludog entuzijazma i samopouzdanja.



Nigde u svetu ne može da bude kao kada se okupimo ovde - na slavama i rođendanima, ili na običnoj kafi u dobro poznatom kafiću sa pogledom na Gradsku kuću i Plavu fontanu. Živa Subotica leti i otužna zimi. Omiljene plave lampice duž ulice pred Novu godinu. Tišina moje ulice koju ništa ne može da zameni. Mir, cvrkut ptica. Igralište u kom danas odrastaju neka druga deca. Kraj po kom šetamo leti, u večernjim satima. Toliko tajni koje je ulica čula. Jedini svedok mojih dela i nedela je ovaj grad. 

Kako da ga ne voliš - kad je grad tvojih uspomena.


Nadam se da ćete uživati u novom izdanju, kao što sam uživala ja, čitajući o uspomenama i gradovima mojih dragih sagovornika. Pišem vam o dva grada za koja sam, takođe, vrlo vezana - o Beogradu i o Opatiji. Čitaćete Arsenovu ''Ne daj se Ines'' , te osetiti duh Zagreba i nekih prošlih vremena.

Želim vam svu sreću i zahvaljujem vam se na svoj podršci!

Vaša urednica Insp-a.

6 коментара:

  1. wau, prelepe fotografije, uvek rado citam vase postove!
    Isidora
    http://highheelpoodl.blogspot.rs

    ОдговориИзбриши
  2. predivan post! jako mi se sviđaju ove slike! <33

    http://lorenabeautycorner.blogspot.hr/

    ОдговориИзбриши
  3. Predivno napisan post, uhvatila me nostalgija dok sam čitala tekst! :))

    ОдговориИзбриши
  4. Prekrasan post... baš onako-od srca! Slažem se da često nismo svjesni koliko volimo svoj grad i koliko bi nam nedostajao svaki dio njega kada bismo otišli...
    Godinu sam dana živjela u Zadru i sjećam se svjetala Zagreba svaki puta kada bih se vraćala... i srce bi bilo na mjestu! :)

    5foot7andbambieyes.blogspot.hr

    ОдговориИзбриши