Ona je najpriznatiji hirurg u zemlji. Ona igra sporednu ulogu u svom životu.

Svakodnevo se bori za tuđe živote. Bori li se iko za njen? Praktikuje da bar jednom

nedeljno prošeta do jezera. Ili je to ipak navika? Šeta noću..sama..najusamljenija na

svetu. Gleda sve te prosute nebeske čiode sa visine. Gleda njihov odraz. Ponovo je

uhvatila sebe da gleda u iskrivljenu sliku stvarnosti. ,,Proklete zvezde su gore, gletaj

gore!” Ljutila se na sebe ne baš zbog tih zvezda i odraza, više zbog te jedne iskre koja

je napravila pošast u šumi. Opet i opet. Ponovo je kao ledeno sečivo po hiljaditi put

posekao onaj miris koji je izgubljen negde u njenom telu. Ne zna gde je ali vrlo dobro

zna kako opeče na trenutke. Sleteo je prvo na njenu kožu, onda, kao kada se sneg

otapa i napaja zemlju, tako joj je natopio telo i ona se više ne bori protiv njega. Kada

je iznenadi opet i ponovo zada udarac, samo se osmehne bolešljivo. Zamrzne osmeh i

onako podrugljivo kaže ,,Samo to umeš? Haa…hajde jače? Umeš li jače?!” A zna i

sama da bi je to ,,jače” ubilo. Šeta isključivo noću, po tami…čuj mene ,,po tami”.

Slučajnost? Ne bih rekao! Tama joj je još jedna tanana spona sa njim, sa srećom, sa

životom. Njegove oči mi je često opisivala kao dvorište najtamnijih noći i najblistavijih

mesečina. Govorila bi mi ,,Ima tamne oči kao hiljadu ponoći u kojima plešu malene

vile mesečine. Tamne a ipak svetlucaju kao srma na novogodišnjoj jelci!” Govorila je

tada ushićena, a sada je sve to gordo nosila u sebi. Sebično je čuvala poslednju kap te

jedinstvene boje. Svakog jutra se budila sa nadom da će joj ponovo doći na kolenima,

sa ružom u zubima. Bojao sam se da joj ubijem tu nadu. Nikada ne smeš naglo oteti

nečije tlo, pa makar to bio i najtananiji led! Svake večeri sam sve jače obasjavao

zemaljsko tle kako bi iole umanjo tu njenu otrovnu iluziju, ali uzalud, ona je uvek jače

tinjala od mene. Nisam mogao protiv nje. A trudio sam se zaista! Nažalost, ona nije

znala neke stvari, ili nije želela da ih zna. Nije želela da zna da se njegov prepoznatljiv

miris često meša sa mirisom alkohola, mirisom novca. Nije želela da čuje onu

rečenicu da se ljudi menjaju i vreme neprestano curi. Nije želela da zna da po tami

njegovih očiju šetaju druge žene, vrtoglava karijera. Bojala se da naglas izgovori istinu

strahujući da će taj dah otopiti pokoricu iluzije sa njenog srca. Sada se već navikla na

tih život, noćne šetnje koje joj ranu ostavljaju večito svežu, tako se bar malo drži izvan

svega. Iluzija je najgori tihi ubica, kao fatamorgana. Vidiš ga, pružaš mu ruke, čuješ ga

čak, na vrhovima prstiju već osećaš toplinu njegovog tela, ali onda naglo nestane.Puf!

Magija je gotova! Surova realnost ponovo izlazi na scenu. Nisi ga ni dodirnula a

nestao je, tu, pred tvojom očima. Koji ćes li sada izgovor smisliti i opravdati ga?

Trljam sanjive oči, a onda odjednom šok! Gledam i ne verujem rođenim očima! On

pred njom jeca, moli, kune se. Ovog puta nema teatralnog izvinjenja uz ruže i

bombonjeru, ovog puta njegova duša kleči tu, pod njenim nogama. Ovog puta ona

napokon shvata svoju pravu vrednost...

Tebi

Danas, kad kiša lije... Danas, kad lišće pada... Danas, kad sve je sivo... Danas... Sjedim kraj prozora, zamišljen nad svojom sudbinom, dok krupne kišne kapi pokrivaju i posljednji dio užarenog asfalta. Danas... A, tako je svakog dana... Skoro će godina, od kad... Mislim o tebi. Fališ mi. Zamišljam te. Dozivam te. Ti, djevojko mojih snova i najdubljih želja... Gdje si sad? Potrebna si mi. Jer, omamljen sam samoćom i patnjom... Nekad, čak i prija... Ipak, pomozi mi! Molim te, očajnički! Izbavi me iz vrtloga crnih misli, koje, kao oluja, pustoše moj um. Otrgni me iz, monotone, svakodnevnice! Da li me čuješ? Pa, tebi govorim... Tebi... Najljepšem i najslađem stvorenju kog upoznah! Čekaj... Da li sam te, zaista, i upoznao? Da li postojiš uopšte? Znam, u mom srcu i duši si ti. Iz mog uma ne izlaziš... A, na javi? Ne, ne znam... Ludim! „Ha – ha – ha – ha – ha, pa smiri se, budalice, sve je u redu...“ – govorim sebi, kao da tješim nekog dječaka koji je izgubio omiljenu igračku. Igračka? Ne! Ljubav! Je li tako? Da, ona prvo pamet uzima, je l’ da? Bar, tako kažu. Ma, što ja znam o ljubavi? Sigurno, ne mnogo, ali... Ja je osjećam! Osjetim kako srce lupa sve jače - kad pomislim na nju, kad je ugledam, kad vidim njenu poruku... Tajanstvena djevojko... Oh, pa zašto je život takav, komplikovan i surov? Nadasve nepravedan?! Nekad daje, nekad uzima, a po pravilu, ono što najviše trebaš, toga nema. A ja trebam samo tebe! Vidim... Pa, ona je... Sjedi, tu, kraj mene... Zajedno smo, zagrljeni. Pričamo, savršeno se razumijemo. Mazimo se i smijemo, a onda ćutimo... Zajedno! I tako mi prija, njen miris čistote, nježnost, držanje, stav, njena otmenost, karakter, njen razigrani duh, inteligencija odrasle osobe i osmjeh djevojčice, pogled koji razoružava i najvećeg neprijatelja, a mene? Mene čini boljom osobom. Izlasci do kasno u noć, lumperaj – ona je iznad toga. Daleko, iznad toga! Isti smo. Našao sam srodnu dušu! Konačno! Danas... U vremenu, kad kurve postavljaju pravila, ona je nešto izuzetno, posebno, ono istinsko i pravo... Ono, za čim sam tragao, što sam čekao i za što se vrijedi boriti! Dar s’ neba... Dar od Boga. Sjedimo, jedno kraj drugog... Srećan sam! Zadovoljan! A, trema i uzbuđenje me ne napuštaju... Njena glava je na mom ramenu, dok je milujem i mrsim joj kosu, koja se elegantno spušta na njena ramena... Vidim da joj prija, dok me svojim rukama, čvrsto, drži oko struka. Kod nje se zna sve, kod nje je sve na svom mjestu! Stari telefon zabruja iz druge sobe... U tom trenu, naši pogledi se sretoše u tami, koju je tmurno vrijeme stvorilo, iako je bila tek sredina dana. I dalje se gledamo, a telefon ne prestaje da zvoni... Njene ruke polako skidam sa svog struka i krećem ka drugoj sobi... I dalje me je gledala tužnim pogledom... „Ne ostavljaj me, ni za toliko...“ – kao da je govorila svojim pogledom. Dok sam stigao, telefon je prestao zvoniti. Iznerviran, žurim nazad, u svoju sobu... Nema je! Otišla je! S’ rukama na licu, briznuh u plač, kao neki dječak, koji, ovog puta, saznaje da njegova, omiljena, igračka, zapravo, i ne postoji. Vrijeme ide... Opet sam u stolici kraj prozora. A kiša ne prestaje. Vjetar je sve jači. Posljednji listovi, napuštaju krošnju, nekad prekrasne lipe... Posljednji tračak nade, o djevojci mog života, gasi se u meni... Još jednom se okrenem... Ne, nema je. Nikad je tu nije ni bilo... Usne zadrhte i suze krenu, opet... Dječak, u meni zarobljen, je nezadovoljan, ljuti se i buni... Jer, ne može imati ono što iskreno želi, ono što voli! Ni roditelji mu to ne mogu kupiti, jer to se ne kupuje, to nije na prodaju. To nema cijenu! Eto, zato suze... Muške suze! Opet... Sve je isto. Svakodnevna rutina, druženje, za tren i uživanje u malim stvarima... Ali, na kraju, svih, tih sitnih zadovoljstava, znam da me čekaju moja četiri zida... I unutar njih – ona. I, ne vidim ništa osim nje i mraka, u ovom dugom, beskrajno dugom, tunelu, u kom sam zapeo, sa ovako malo godina. Čežnja... Žudnja... Depresija... Nervoza... Anksioznost... I tako u krug. Iz čista mira, obuzme me tuga, gubim koncentraciju i ne znam se kontrolisati... Želim da prestane, al’ ne, ne mogu bez nje... Kao droga... Zavisnost... Probam sa drugim djevojkama... Poruka... Susret, izlazak... Poljupci... Hladan sam. Ništa ne osjetim! Opet, ne ide. Duboko u podsvijesti, znam da ne ide... Zbog nje... Jer, ona je uvjek tu... Zatočena u mojoj podsvijesti! Nema kud’, jer joj ne dam da me napušti. Ponekad joj se i obratim: „Zašto mi sve ovo radiš, zašto me ovako mučiš? Pa, ja bih sve što imam za tebe dao! Ja bih te mazio, pazio, čuvao od svega i od svih, dijelio sve sa tobom... Meni bi mogla sve reći, kao iskrenom prijatelju... Al’, čekaj, zar sve to vrijedi? Očito je, ja bih s’ tobom sve... A ti sa mnom?“ – Muk. Tišina. Bojim se da naslućujem odgovor... Sve ovo odavno boli i frustira. Ma, ne, ne bih mijenjao ovo mučenje, ovo stanje, teška osjećanja i trenutke, ni za šta na ovom svijetu! Jer su o tebi... Jer, to je samo moje! Sve što, trenutno, nosim u sebi, nikad do sad osjetio nijesam. Nijesam imao puno djevojaka oko sebe, daleko od toga... Al’ ti... Ti si probudila nešto potpuno novo u meni, što ni jedna prije nije uspjela! Niko mi, nikad, ovako, nije prirastao za srce, ušao pod kožu... Kao ti! I, tako... Izađem nekad sam... Samo da ne mislim... Prošetam. Udahnem života. Razbistrim misli. Sunce. Svježina. Volim to. Kišu ne volim, mrzim je! I, šetam, tako, sam, ulicama svog grada, a iza svakog ćoška vidim nju. Očekujem da će se pojaviti i, onako, kako samo ona i umije, razdragano i veselo, s’ osmjehom na licu i raširenih ruku, pasti mi u zagrljaj. Evo sad, upravo sad, osjetim, snažan i iskren, stisak njenog zagrljaja... Stisak koji mi govori: „Da, tu si, živ si, uživaj i živi ovaj veličanstven trenutak...“, „Tebe vole i ti značiš onima koji te okružuju...“ Osvrćem se, i vidim da sam opet sam. Ipak, i dalje je vidim u svima, tražim je... Čujem je... Da, evo je! Na kratko se i pojavi, ukaže... Ne, to nije ona! Ooo, kako, ovih dana, sve liče na tebe... Fatamorgana! Razočarenje, još jedno od mnogih! Pogled na telefon... Poruka, poziv... Bilo što! Iščekujem... Samo se javi, da ti čujem glas, pa makar i sekundu trajalo! Uzalud... I kazaljke se poklope... Istog trena pomislim na nju, i zapitam se: „Zaboga, sjeti li me se, bar ponekad?“ Trgnem se, kao iz dubokog sna probuđen, svjestan da na ovaj način uništavam sebe i nanosim sebi zlo. Ali ipak, mozak je to... Čudna rabota. A tek srce?! Upornost. Ne smijem pokleknuti! Ne, sad! Tražiću te, makar te samo u sopstvenim mislima i snovima nalazio... Moja odluka... Moj usud... Sve ovo je, zapravo, za tebe... Jer si posebna, jer si najbolja, jer vrijediš! Tebi... Iluzijo moja... Samo tebi!