Nađina histerija reči: Lični tunel

Lični tunel. Kako navodi Ernesto Sabato u svom delu, u svakom slučaju postojao je samo jedan tunel – moj tunel. Krijete li se vi u sopstvenom tunelu? U tunelu sazdanom od apsurda, uskom prolazu, kroz koji bežite do sebe ili od samog sebe. Ili, ipak, postoji jedan prozor iz ćelije u kojoj zarobljavamo sopstvene instikte i potrebe. Onaj prozor koz koji posmatramo svetlost. Iz te ćelije izvodimo sami sebe pred suočavanje. I zašto moram da priznam? Ne moram. Ne moram da patim kada mi se nametne. Ne moram da žalim, ne moram da volim. Mogu da radim prema sopstvenim nagonima. Sam sebi sam najveći prijatelj i neprijatelj. Ja držim taj nož. Da li ću njime poseći svoju utrobu ili najlepši plod sa drveta, lični je izbor.

U periodu maturantske, završne godine Gimnazije, najupečatljivija misao koja se protezala duž moje lobanje bila je misao Albera Kamija. U tom periodu sam se veoma lepo i srdačno upoznala sa apsurdom i besmislom i iz prikrajka upoznavala segmente egzistencije. Priča koju Merso pronalazi ispod dasaka kreveta u ćeliji bila je neverovatna, on ju je čitao hiljadu puta i doneo zaključak – prirodna je i neverovatna. Putnik je to zaslužio i nikada se ne treba šaliti. Nakon toga, palo mi je na pamet – izazivamo li sudbinu i igramo li se sa njom? Šalimo li se? Da li pribegavamo sudbini i verujemo li u nju? Upoznavajući Ernesta, smestila sam fantastiku u te okvire. Lepa nova slika koja je dobila smisao u periodu života u kojem dolazi do najveće prekretnice, bila je okačena na zid.

Ovako mladi, iako na sopstveno, teško priznanje, još uvek ne potpuno zreli, gajimo u sebi duh nihilizma. Bilo je kasno podne, a profesor je predavao o Laliću. Odložio je knjigu sa strane i značajno nam se obratio. Nakon pomena nihilizma, profesor se okrenuo ka mladim kolegama napomenuvši da imamo potpuno pravo da budemo nihilisti jer u sebi još uvek ne gajimo smrt. Mladi smo. Osmehnuo se.

- I? Gajimo li smrt u sebi? – upitala sam značajno
- Ma ne. Nećemo o smrti. Dan je lep. Pogledaj! Danas nema posebnog razloga da budem srećan, ali ću to biti. A ljubav? Prošli put ste mi pričale i o ljubavi! Ne gledajte me smušeno. Ne pišite o nekome epove ako ne zaslužuje ni pasus čitulje. I ne pitajte me kako to da spoznate. Znate to samo. Znate odlično! – razdragano je izrekao svoju poslednju repliku dok smo nas dve srknule kafu i značajno ga pogledale.



Prijatelj je u sebi nosio posebnu energiju. Često izriče neverovatne konstatacije, a svoju ljubav prema meni gajio je na neobičnoj osnovi. Smatrao me je “ženom sa brkovima“.

- Ne umem da te okarakterišem kao svakog drugog. Ti si meni – ti. Budi zadovoljna lepotice.
Uštinuo me je za obraz, a moja prijateljica se okrenula i značajno ga posmatrala.
-  A kakva sam to ja? Reci mi – kakva sam? – svojim divnim zelenim očima je odavala neverovatnu želju da dobije odgovor na pitanje koje sebi uvek postavlja.
- Jao, kakve oči imaš. Lepoto! Pazi da te ne ureknu! Pu pu pu! Gledaj me, kao neka sam baba. – slatko se zasmejao i uputio joj značajan pogled.
- Mila moja, pa ti si jedna lepota. Skloni te glasove sa strane i pronaći ćeš odgovor. Tu je! Nije poenta da nas biraju stvari, trenuci, vremena ili prostori. Poenta je u svesnoj odluci i da se tren odabran srcem, učini pravim. 

Smatrala sam da svoje replike slaže vešto i uvežbano. Zvučale su mi isuviše dobro i previše mudro da bi bile svakodnevno primenljive. Da li ja to biram? Da li su me do sada birali prostori ili vremena? Prijatelj me je pogledao i rekao:

- U tebi je vulkan. Mogu reći – gejzir. Svejedno. Pusti taj vulkan! Sputavaš ga tako što stavljaš burad na gejzir i sedneš. I tako slažeš burad. Jedno, drugo i tako redom. Ponestaće ti buradi. A onda? Onda će gejzir prsnuti, a vulkan doživeti erupciju! 

Baš tog momenta, sedela sam na poslednjem buretu i shvatila da je najbolje da ga pomerim u stranu. Lava je pekla, moram priznati. Neprijatno hladna voda gejzira se prosula svuda po mom telu. I nije bilo ni malo loše. Opekotine se brzo povuku. Voda ih zaleči na čudan način. Priznaću vam, sedeti na buretu nije bilo ni malo prijatno. Daske su neudobne, a i ponestalo je slobodnih za nova sedanja. Popije se uvek nekoliko kafa. Te kafe u svojim gutljajima nose posebne istorije naših života. Čuvaju sve prošle ljubavi, davne sate i iscrpne razgovore.

- Da li ste srećne? - prijatelj je nakrenuo svoju glavu u stranu i željno iščekivao odgovor.
- Pa, znaš.. mi.. mislim, nije da nismo. Onako.. ne znam.. – bile smo potpuno pogubljene dok smo slagale neke besmislene rečenice pokušavajući da stvorimo smislenu celinu
- Devojke, ne postoji put ka sreći. Sreća je put. – podigao je svoj kažiprst i zagrlio nas. Gledale smo ga potpuno pogubljeno. Šta on to priča? Otkud, baš sada, ovakvo izricanje prilikom rastanka?
- Ja sam vam prijatelj. Sa velikim P! - okrenuo se i otišao.

Na leđima je nosio ranac, odmahnuo knjigom Milorada Pavića, dok je drago kamenje oko njegovog vrata zazvečalo. Nas dve smo se pogledale. Imale smo želju da udarimo jedna drugoj po šamar otrežnjenja ili jako udarimo glavom o gornji deo sopstvenih tunela i budemo srećne jer i dalje posedujemo ključ od sopstvenih ćelija u kojima se vešto krijemo. Često sam ga pitala odakle toliko sjajnih misli i pravih reči koje je privijao na naše rane i zalečio ih. Odgovarao je da je za njega književnost - lek. Terapija.

Prijatelj je uvek znao svaki apsurdan razlog naše patnje. Pardon, znala sam i ja pravi razlog sopstvene patnje, ali sam se puno šalila. Koketirala sam sa sudbinom. Lična priča date situacije bila je ispod dasaka mog kreveta. Na požutelim listovima. Nakon desetina čitanja, dolazila sam do odgovora. Priznajem, trud do osećaja fizičkog bola dovodio je do odgovora. Nije to sadizam, to je ljubav prema sebi. Mada, i bežala sam. Samo sam tada nož zabadala baš u utrobu. Otključavajući vrata svog stana, rasejano sam mislila o poenti reči mog Prijatelja. Rovarila sam po knjigama i beleškama dok nisam došla do papira na kome je pisala poslednja replika našeg starog profesora koji je predavao o Stevanu Raičkoviću, analizirajući jednu pesmu, citirao je:

,,Naše telo je usnuli kavez u kome se kolju životinje. Poprište klanja je čovekovo telo. Kolju se lav i slavuji, prepun si zmija i majmuna, dok negde kunja zlatna kuna“. Moj kavez? To veče sam, nakon dužeg vremena, lepo popričala sa kunom koja je dugo bila usnula.

Nađa Lazarević

Нема коментара:

Постави коментар