Nemanja Vesić: Uloge

Beograd, velika scena Narodnog pozorišta. Igraš predstavu karijere. Premijera predstave “Ona” privukla je neverovatnu pažnju javnosti. Knjiga koja je obeležila proteklu godinu, pretočena je u scenario koji je publika željno očekivala. Sedim u poslednjem redu partera, od svetala reflektora, nevidljiv sam za tebe. Potrudio sam se da budem nevidljiv i za ostalu publiku. Brada, naočare i šešir su fino zakamuflirali autora ovog romana. Nisam hteo da ti kradem slavu, nisam hteo da znaš da sam ovde.

Svetla se gase i reflektor osvetljava tvoju siluetu na pozornici...

Dve godine ranije. Par romana su iza mene. Mahom neke ljubavne priče koje su, koliko toliko, dobro prošle kod čitateljki. Nisam slavan, daleko od toga. Svakako su bili potpisani inicijalima i niko sa sigurnošću nije znao ko se krije iza tih priča. Kukavički od strane pisca, ali je i lakše. Nisam morao da nosim breme svojih tekstova.

Već neko vreme ne pišem. I rešen sam da nikada više pero ne uzmem u ruke. Postoji kod pisaca neka vrsta neverovatnog ega... ako nisu najbolji, lako odustaju od pisanja. Ja sam daleko bio od najboljih, samo, nije to bio problem. Već neko vreme sam svako veče dreždao nad praznom hartijom papira. Bez reči, inspiracije, muze. Bez slika u glavi. Sve žene kojima sam pisao, nestale su. Ne dolaze više čak ni kada je alkohol tu. A skoro svako veče je nova flaša tu. Samo stara navika iz vremena kada su ruke znale da nažvrljaju nešto na hartiji.

I ovo veče je uobičajno, u kućnoj trenerci žurim do obližnjeg marketa, po par flaša crnog vina. Žureći po novu dozu promila, izlazim iz zgrade i ne obraćam pažnju na siluetu koja sedi na klupi sa kupuljačom preko glave.


Istog trena kada sam izašao na ulicu, silueta je skinula kapuljaču i duga kosa se rasula preko njenih ramena. Ta meni tada nepoznata žena, krenula je polako za mnom. Ne marim, verovatno neka uličarka koja hoće neki sitni novac. Pošto brzo hodam, primećujem da se baš trudi da održi korak iza mene. Ulazim u market i taman kada sam mislio da sam je se otarasio, vrata su se ponovo otvorila i tada su nam se pogledi sreli.

Prelepa mlada devojka. Mojih godina, u sivoj “adidas” trenerci i duksom na zakopčavanje. Duge talasaste kose i očiju boje šumskog meda. Male tanke usne su skupljene i prave ozbiljnu facu. Pokušavam da ne marim, okrećem se i krećem do rafa sa vinima. Dvoumim se izmedju Tikveške “Alexandrije” i “Kratošije” koje prave Plantaže. U tom dvoumljenju osećam prisustvo nekoga tik uz moje rame. Nisam se usuido da skrenem pogled.

Tiho se zakašljla i bojažljivo rekla
-Ja uvek uzimam “Alexandriju”.
Pogledi su nam se sreli drugi put. Par sekundi gledanja bez treptaja i neprijatan muk, prekinula je ona, njenim osmehom.
-Izvini, baš sam nekulturna. Dunja, drago mi je.
Pružio sam ruku i obrve su same napravile začuđujuću grimasu.
-Nemanja. Znamo li se mi od nekud?
-Pa do sada se nismo upoznali, ali ja sam bila slobodna i saznala sam par sitnica o tebi. Mislim, nemoj pogrešno da me shvatiš. Ja sam samo studentkinja novinarstva i pišem o nekim našim novijim knjigama. Posebno me je fascinirao autor pod inicijalima N.V. pa kako sam tvrdoglava, preko nekih svojih kontakata, došla sam do tebe. I evo sad biramo zajedno vino.
-Čekaj, čekaj. Polako. Ko je tebi reko uopšte da sam ja taj čovek koji stoji iza tih romana? I mi ne biramo vino zajedno, nego ja biram i sam ću ga popiti. Drago mi je da smo se upoznali, a sad me izvini.

Grabim dve flaše “Alexandrije” i krećem ka kasi. Dunja stoji mirno, par mojih koraka bez reči i onda je samo zaustila.
-Mogu da ti vratim inspiraciju.
Zastao sam, okrenuo se, opet došao do nje i čudno je pogledao.
-Od kud ti znaš da ja nemam više inspiraciju? Ko si ti devojko? Šta hoćeš od mene?
Opet mi se osmehnula i puna sebe mi je drsko odgovorila.
-Odgovoriću ti samo na treće pitanje. Ostala pitanja i nedoumice...razjasnićemo kasnije. Od tebe hoću da me pozoveš na to vino. Ne želim da i noćas piješ sam.

Postojalo je nešto u toj ženi. Nešto čudno i misteriozno. Nešto što ni jednog čoveka na ovom belom
svetu ne bi ostavilo ravnodušnim. I baš ta žena, traži od mene da je pozovem na piće u stan. Da li imam izbora da je odbijem, ne, nemam. Kao što je ni jedan muškarac ne bi odbio.

Veče smo proveli u mom stanu. U priči i ćaskanju. Činilo mi se da ima nečeg nevinog u toj devojci i nisam sebi dao za pravo da to skrnavim. Uz par čašica alkohola otvorili smo karte jedno prema drugom. Mlada studentkinja, htela je samo da uvidi život jednog pisca iz prve ruke. Pak, ja sam joj pričao o nekim bivšim inspiracijama. Kasnije te večeri, načeli smo neku beskonačnu temu o smislu života, filozofiji življenja i ljubavi. Jutro je svanulo veoma brzo. Pozvao sam taksi i ispratio je.

Kada je sela, pre no što je izgovorila taksisti adresu, otvorila je prozor i rekla.
-E da, zaboravih da ti kažem...bavim se glumom, ali samo iz hobija. Pa tako ako si me ikada video na
televiziji, znaj to su samo neke honorarne uloge. I da...vidimo se za par dana.
Taksi je krenuo pre no što sam išta uspeo da kažem.

Prazan stan i promili, uspeli su da uvećaju moju fascinaciju tom devojkom. Toliko smo se prožimali da je to bilo neverovatno. Nenormalan broj zajedničih tema, interesovanja, razmišljanja. Probao sam da nađem nešto o njoj na internetu. Ali tog imena nije bilo nigde. Ni kao glumice, ni kao novinarke.

Prošlo je dva dana i zvono se opet oglasilo. Otvaram vrata i Dunja sa osmehom prolazi pored mene sa dve flaše italijanskog vina u ruci. Onako mahinalno i drugarski me je poljubila u obraz. Tada su me prvi put posle dužeg vremena opseli žmarci koji struje niz kičmu.

-Večeras ćemo da pričamo o tome kako da vratimo tvoju inspiraciju...

Rekla je to sasvim neobavezno. To veče smo vodili ljubav. I svako naredno. Bili smo dvoje mladih koji gore jedno u drugom. Godinu dana je trajalo to nešto što mi je opet probudilo svaki nerv u telu. Što me je nateralo da se osetim živim. Što me je nateralo da opet pišem. Svako jutro je navlačila moju belu majicu, kuvala kafu i budila me. Uvek iste reči.

-Hajde umetniče, novi je dan, nove inspiracije. Hajde, neće se knjiga sama napisati.

Pisao sam, jeli smo paste, vodili ljubav, pili vino, spavali, gledali filmove, vodili ljubav, pisao sam, pevala mi je, išli smo u šetnje kejom, pravila je palačinke, opet smo se ljubili, pa gledali u oči, vodili smo ljubav...pisao sam.

Došao je dan kada su mi stigla obaveštenja putem mail-a da su moje beleške prošle kod oba izdavača.
Dunja i ja, uz jutarnju kafu, zajedno smo doneli odluku da štampanje prepustimo “Laguni”. Ovaj dan je sasvim uobičajen i apsolutno liči na svaki dan od kada sam je upoznao. Otišao sam do marketa po neke namirnice i kada sam se vratio zatekao sam prazan stan.

Na stolu je bila bela koverta, na njoj bela ruža i pored flaša “Alexandrije”.

''Dragi N.V. da li možeš da veruješ u nešto što ne postoji? Naravno da ne. E pa onda zaboravi na mene, jer ja, ja ne postojim. Samo sam mala uloga, u tvom životu, u mom životu. Ja sam samo neko ko ti je obećao da će ti vratiti inspiraciju. I malo glume je to uspelo da učini. Ja sam tuđa, ali uloga mi je bila da budem tvoja. Ne traži odgovore, ne traži mene. Za godinu, dve, kada postaneš slavan, moj muž će ovu knjigu pretvoriti u scenario i ja ću konačno biti poznata glumica. Znam to. Napisao si neverovatno delo. Nadam se da ćeš me gledati jednog dana na premijeri te predstave. Tvoja Dunja, koja nije Dunja.

P.S. Ponekad improvizacija ume da skrene glumca sa scenarija, mene je improvizacija naterala da te
zavolim. Zbogom.''

Sadašnjost...
Zavese se spuštaju i ponovo podižu, aplauz traje već čitavih 7 minuta. Neverovatna predstava.
Neverovatna gluma. I da, kao što novine pišu “Uloga tvog života”. Postaćeš najplaćenija glumica u Srbiji. Znam to, jer si ovo odglumila, skoro, pa kao i ono kada si se budila pored mene. Mala je granica između glume i života. Reče ti, jednom.

N.V.

Нема коментара:

Постави коментар