Maja Rančić: Potonula Moskva

Odlomak iz knjige ''Potonula Moskva''

''Ponekad sretnemo ljude koji nas upoznaju bolje od nas samih. Prodru u svaku našu branu i istovremeno nas čine i slabim i jakim. Polome ponekad ogledalo u kojem je naš zajednički odraz, pa onda svaki deo lepe posebno, a mi se pravimo da je opet postalo celina. I jeste! Kada umemo da verujemo. To je život! I nema potrebe da ih ponovo negde smestimo, jer već odavno žive u nama. Ili barem godinu i još jedan dobar deo nje. Gutaju naš dah, udišu naše pore. Čine nas nespremnim za beg, mameći na još jedan ukradeni pokušaj. Ponekad se naši osećaji ukrste sa njihovim pogledom. Znamo se odavno. Čini se, ne samo iz života. Kao da je deo nas oduvek živeo u njima. I onda otkrijemo da nas oduvek taj pogled spaja među ljudima, u ovom životu, a i tako, iz lošeg izvučem najbolje moguće... koliko god to paradoksalno zvučalo. Šta to još više možemo dati onima koji su nas uzeli cele!? Život je borba. Ugasite svetlo i borite se za svoje mesto po mraku. Svet u kojem je lakše razbiti atom nego predrasude je svet u kojem su činjenice da ste sebi najbitniji mana, a ne vrlina. Tek kada promenite tu činjenicu, možete stajati na istom tasu sa nekim i reći kako ste čovek, jer nekome želite ono što nemate ni vi, pa kako vam Bog da. Najbitnije u svakom slučaju jeste to da budemo srećni gde god i sa kim god, jer mi smo smrtnici...Sutra je za nas budućnost u kojoj se rađamo, a kada spavamo - na momente umiremo.''




Odlomak iz knjige ''Lutka iz izloga''

''Probudila sam se, ovo je budućnostZagrlila sam u mislima, za dobro jutro, svoju detelinu sa četiri lista. Tako ga ja zovem. Ležali smo u krevetu još nekoliko sati, toliko o tome koliko ozbiljno shvatamo pojam vremena. "Volim jutra u Beogradu" izgovarala sam svaki put kada bih otišla od kuće i zatekla se u ovoj prestonici, ovoj zalagaonici ljubavi i snova. Gledala sam kako kroz trepavice, poluspuštenih kapaka posmatra kretanje mog tela. Svaki put sam se nasmejala, široko, čak i kad ne gleda, znala sam da osecamo naše osmehe. Pravila sam ptice od senke na prozoru, ispuštala dečije zvuke ne bih li što više privukla pažnju na sebe. Znala sam da je to jedino što će pamtiti kad ode, sitnice se pamte a velike stvari žive. Poljubio me je u čelo a onda izvadio cigaretu iz džepa pantalona i pre nego je upalivši upitao: "Smem li, ne bi ti smetalo?". Oh, koliko li samo moram biti luda da kažem kako sme, ali sam potvrdila, ja koja ne volim dim cigarete i bežim od umornih očiju pušača. Znate, bio je drugačiji s tom cigaretom, kao da nije običan smrtnik. Pa ako bi on mene pamtio po gestikulaciji i nemuštom jeziku, onda bih ja njega po cigaretama. Zaklela bih se da sve to isto osećam sada, 11:34 bilo je to neko vreme, ni tada nismo ustali. Beograd je lep dok još spava, ali smo izgleda samo mi spavali tada...otvorenih očiju, sanjivih glava, od nečega mora da se živi. Voleo je moje naočare za sunce, jedine koje sam i ja volela, ta detelina stvarno zna da odabere. U moru istih na ulici, dok smo kretali ka železničkoj stanici, prepoznala bih ga po smehu, jer sam ga po njemu i zavolela. Koračajuci pored mene i grleći me kao da ćemo se videti sutra ponovo, taj mali smisao dana je zaboravio da se rastajemo za koji minut. Svaki put bi mi rekao kako zaboravlja pojam o vremenu kada je sa mnom, a ja sam se smejala. Nije znao da sam ja ustvari zaboravljala na pojam o životu. Zagrlila sam ga čvrsto, đavo će ga znati šta mi je tada prolazilo kroz glavu. "Ja sada idem, nećemo da se rastajemo, nismo sad spremni za to" (izgovarala sam kroz smeh). Gledala sam kako se odmičemo sve dalje jedno od drugo i znala sam da sam i ovog pruta propustila šansu za novim životom, ovoga puta ne zbog sebe. Tog dana sam izgubila svoju detelinu i jedan smisao dana, smisao života. Ako je sutra budućnost u kojoj se rađamo, želela bih da se rodim kao neki maslačak, trava, cvet....možda ćemo tako vratiti smisao.''


Нема коментара:

Постави коментар