Mehmed Mahmutović: Trenuci

Jučer sam nakon jako dugog vremena napokon dobio priliku da budem sam u gradu u kojem me niko ne poznaje. Uživao sam, ćutao sam, posmatrao sam svijet oko sebe, mislio sam, zamišljao sam scene koje su možda bolje od najboljih scena u filmovima zlatnih nagrada, ali su one ostale samo moje i svakako da nikada neće osjetiti bilo kakve nagrade.

Taj jučerašnji dan i to svo vrijeme koje sam proveo sam sa sobom ću podijeliti na dva trenutka. 
Trenutke ću označiti sa narednim brojevima jedan i dva!
1. 
Ako bih trebao da razgovaram s nekim ovog trenutka to bi definitivno bio Ivan Tokin. Rekao bih mu ovako: Ivane, ovo što si napravio sa sobom, to što si se dogovorio da više ne lažeš i da uvijek kad možeš da budeš tu, budeš; to ti je, brate moj rođeni, najbolji potez ikad. Odnosno, to ti je najbolji potez posljednjih dana. Ne mogu reći ikad, imao si ti sjajnih poteza.
Odgovor ne bih očekivao, ali sam siguran da bi došao poslije jednominutnog ćutanja.
I glasio bi ovako: “Mora se, Mehmede. Mora se..”
Onda bih ti još rekao ovako: Da, baš. Mora se, i priznajem ti da mi je to “moranje” postala jedna od najdivnijih stvari koje sam mogao da naučim od tebe. Kroz moranje sam shvatio smisao ljubavi i samog života. Shvatio sam zašto služi prijateljstvo, i zašto nam najbolji prijatelji dozvoljavaju da budemo potpuno slobodni, a pritom se ne ljute i ne uzdišu kada pogriješimo. Kada sasvim slučajno, nenamjerno pogriješimo. Ili samo mislim da sam shvatio. Ne znam, ali znam šta moram.
2.
Sunčam se, slušam muziku i pokušavam da iz pjesama Ivana Tokina otkrijem sve skrivene poruke. Otkrijem par stvari, prestajem čitati, pa sada slušam muziku, upijam sunčevu toplinu, posmatram  ljude i razmišljam. Leptir mi sleti na ožiljak lijeve ruke, s ruke na šaku, sa šake na palac. Prestajem slušati muziku. Gasim sve, osim motora koji mi dozvoljava da osjetim više i bolje. Živio je taj leptir tu tridesetak sekundi, pa se preselio na stopalo. Vjerovatno nije htio da me posmatra iz takve blizine. Onda sam počeo osjećati mrave koji su nježno prisvajali moje tijelo, ali sam se prepustio svemu. Posebno svim tim malim svemirskim bićima nježnosti prema kojima nemamo puno razloga da ih uklonimo sa našeg tijela ili ubijemo, osim što nam smetaju. Meni nisu smetali, i rekao sam sebi da mi nikada više ne smiju smetati. Sve su mogli. Motor je odlično radio.
Napisao sam ovako,  možda najboljem prijatelju, osobi koja me poznaje bolje od sviju:

Mislim na tebe
I posmatram nebo
Koje je danas čisto plavo
Tiho i bez oblaka

To ne znači da te ne mogu pronaći
I da te nema, naprotiv
Tu si
U svakoj si igri sunca i već odavno
rođenog zelenila oko mene
U najmirnijem si djelu moje duše
Ćutiš i možda se grlimo
Kao dva brata rođena
Kao dva nevidljiva oblaka
Kao sunce i mjesec,
ako su se ikad zagrlili
A jesu,
Grlili smo se.
I ovako sam napisao,
jednoj djevojci koja me razumije:
Mogao bih da sjedim
pod ovim vrelim suncem
kraj tebe
cio dan
i ne bih se umorio
i ne bih se osjećao loše
naprotiv
oživio bih
možda bih se ponovo rodio
i postao novi ja
novi pisac
novog stila
i bio bih tvoj
taj cio dan
i mogli bismo sjediti
ćutati i voljeti se
tako svoji
pod našim vrelim suncem
sami i sretni
jednom
za cio dan
vječno.


Poslije sam igrao odbojkuUpoznao sam desetak ljudi. Shvatio sam da svako živi svoje živote i da nikoga ne bismo trebali osuđivati zbog samog načina življenja. Taj neko vjerovatno uživa u tom svom načinu življenja, i to je najbitnije – da uživa. I svi trebamo živjeti svoj način. Otišao sam na jezero i tamo me niko nije čekao, niti sam ja nekog čekao.

Nisam mrzio i nisam osuđivao. Bio sam najčistija i najfinija verzija sebe. Bio sam ono što bismo trebali da budemo uvijek. Bio sam dobar. Razgovarao sam s Bogom, mislio sam na sve ljude koje poznajem, volio sam sve ljude na svijetu i napisao sam pjesmu. Uživao sam u refleksiji drveća koje je puno toga vidjelo. Možda čak i više od mene.
Uživao sam u ćutanju vlastitog srca, vidio sam jesen prije sviju.
Danas je novi dan. Trenuci su iza mene. Skoro je tri iza podne. Jeo sam dva puta i oprao sam zube tri puta. Sanjao sam malenog, plavog sebe. Možda sam bio Mali princ. Tražio sam u sanovniku šta sve to znači i tačno je sve što je tamo pisalo, iako ja ne vjerujem u takve stvari. Jutros sam se dugo posmatrao u ogledalu i možda sam plakao. Jednoj mojoj divnoj osobi je u posjet stigao jedan divni maleni, plavi dječak. I ona je možda plakala.
Idem dalje. Može svašta da se desi.



Нема коментара:

Постави коментар