Posljednjih dana nisam uživao baš mnogo. Skoro pa nikako. Tako sam se dogovorio sa sobom. Da ne uživam, već da pokušam živjeti onako kako mislim da trebam. Nisam učio o onome što me baš i ne zanima, ali sam učio mnogo. Čitao sam o životu, umjetnosti, prijateljstvu, porodici, religijama, matematici, profitu i gradovima u kojima bih možda trebao da živim. Izlazio sam napolje. Šetnje su mi bile kratke, većinom do kafana. Pušio sam, pio sam, lutao sam mislima nesigurnim i potpuno lelujavim koracima. Osjećao sam svemir pod nogama. Prijao mi je sjaj zvijezda. Prijalo mi je to stanje, da mi se u glavi vrti sve osim srca. Bilo mi je okej. Kući sam većinom dolazio prije ponoći. Tuširao sam se zamišljeno. Nisam pjevao, ali sam slušao muziku. Poslije tuširanja sam odlazio na spavanje, ali nisam mogao da zaspim. Ostajao sam budan sve do zvuka alarma, mislio sam na osobu kojoj inače uputim posljednje “laku noć.” Ponekad sam znao da razgovaram sa Bogom i da mu kažem sve. Nije odgovarao, ćutao je i vjerovatno je imao planove, kao što ih ima i sada.
Nisam uživao, skoro pa nikako. To sam izmislio. Mislio sam da je tako, dok zapravo nisam shvatio da je svaki moj dan čist, profinjen, mekan i nježan hedonizam prepun ćutanja kao najiskrenijeg dijaloga između Boga, osoba koje mnogo volim i mene samoga.
Novo jutro. Probudio sam se odmoran i naspavan. Poželio sam dobro jutro osobi kojoj na isti način želim i laku noć. Fotografisao sam igru sunca na zidu u kojeg najviše gledam od svih zidova u koje gledam uopće. Taj čin, ples, simfoniju renesanse našeg ćutanja, tu igru sam zamislio kao zagrljaj poslije nježno, a hrabro izgovorenog “dobro jutro.” Bilo mi je bolje. Pogledao sam se u ogledalo, posmatrao sam zelena polja svojih očiju i vidio sam crvene makove. Živjeli su ludi i pijani. Smetali su mi, iako su bili predivni. Rekao sam da ih danas moram počupati zajedno s korijenjem i da ih dugo ne želim vidjeti. Nisu ništa rekli, ali su me poslije boljele ruke od silnog čupanja.
10:30h
Trebam da idem šetati, ali ipak odlučim da se izležavam. Tako je bilo naredna tri sata. I onda odem u grad. Nisam se motao ulicama, nisam posmatrao ljude, lišće i nebo, već sam, kao nikad, sigurno i s jasnim ciljem otišao u prodavnicu odjeće i kupio sebi nove hlače. Crne, duboke hlače. Malo užeg kroja. Nisam omršavio, niti sam se udebljao. Broj je bio potpuno isti, kao kada sam posljednji put kupovao hlače. Odlučih da ih prvi put obučem kada budem išao tamo negdje, gdje uskoro treba da idem. S tom odlukom i s vrećicom u ruci, prije svih životnih putovanja, odem na most i sa mosta bacim svu tugu koju sam nosio posljednjih mjesec dana u sebi. Zagrlim daljinu, i pogledam ispred sebe, a prizor potpuno isti kao jutros dok sam žmireći slušao Ninu Simone kako izvodi “Feeling good.”
Trebam da idem šetati, ali ipak odlučim da se izležavam. Tako je bilo naredna tri sata. I onda odem u grad. Nisam se motao ulicama, nisam posmatrao ljude, lišće i nebo, već sam, kao nikad, sigurno i s jasnim ciljem otišao u prodavnicu odjeće i kupio sebi nove hlače. Crne, duboke hlače. Malo užeg kroja. Nisam omršavio, niti sam se udebljao. Broj je bio potpuno isti, kao kada sam posljednji put kupovao hlače. Odlučih da ih prvi put obučem kada budem išao tamo negdje, gdje uskoro treba da idem. S tom odlukom i s vrećicom u ruci, prije svih životnih putovanja, odem na most i sa mosta bacim svu tugu koju sam nosio posljednjih mjesec dana u sebi. Zagrlim daljinu, i pogledam ispred sebe, a prizor potpuno isti kao jutros dok sam žmireći slušao Ninu Simone kako izvodi “Feeling good.”
19:36h
Kraj je dana.
Imam devetnaest godina. Dobar sam sebi. A vjerovatno i ljudima oko mene, jer nisam nikoga čuo da je rekao kako nisam dobar, iako to ne mora ništa da znači.
Ništa me ne boli. Grlim daljinu i ćutim. Volio bih da napolju pada kiša.
Još sutra mogu ovako, a od ponedjeljka opet onako, s pokušajima da živim kako mislim da trebam. Jer, najljepše je živjeti po svome, baš onako kako samo ti misliš da treba.
Kraj je dana.
Imam devetnaest godina. Dobar sam sebi. A vjerovatno i ljudima oko mene, jer nisam nikoga čuo da je rekao kako nisam dobar, iako to ne mora ništa da znači.
Ništa me ne boli. Grlim daljinu i ćutim. Volio bih da napolju pada kiša.
Još sutra mogu ovako, a od ponedjeljka opet onako, s pokušajima da živim kako mislim da trebam. Jer, najljepše je živjeti po svome, baš onako kako samo ti misliš da treba.
Нема коментара:
Постави коментар