Putujem
za Beograd. Dobro sam, malo mi se zijeva. Posmatram izlazak sunca. Nježan je i
ćutljiv, odlučim da ću i ja takav da budem naredna tri dana. Uzmem rokovnik i
napravim spisak stvari koje treba da učinim kako bi moj boravak u Beogradu bio
uspješan i kako bi mome duhu donio nove boje.
Napisao sam ovako:
1. Kvalitetno ćutanje
2. Slušanje Chet Fakera
3. Čaj
4. Izražene vene na rukama
5. Sendvič s ajvarom
6. Snaga
7. Slušanje Tom Odella
8. Čekanje zore
9. Šetnja
10. Cigarete
11. Najiskreniji razgovori
12. Pivo
13. Pizza
14. Posmatranje papilarnih linija
15. Mjerenje pulsa
16. Odlazak u knjižaru
17. Svemir
18. Ostani
19. Budi svoj
20. Ludost
21. Smijeh
22. Fotografisanje
23. Prepustiti se vjetru
24. Posmatrati drveće
25. Sjediti kraj jezera
26. Strpljenje
27. Slušati Lanu del Rey
28. Posmatrati zvijezde
29. Slušati Manesh de Moor-a
30. Slušati Marčela
31. Voljeti
32. Osjećati
33. Uživati
Ćutao sam, pisao i onda čitao „Bol“ Marguerite Duras. Ljudi oko mene su ponekad zurili u rokovnik, pa u knjigu koju čitam. Onda su mi, dok smo pravili duge pauze, postavljali pitanja na koje sam odgovarao kratko. No, ubrzo bismo, dok sam davao kratke odgovore, trebali ući u autobus i krenuti dalje. Pustili su me na miru. Imao sam svoj prostor i svoj mir. Na jednom mjestu, kroz prozor autobusa, vidjeh groblje odvojeno od svih ulica i ceste koju smo osvajali. Izgledalo je kao da mu se ne može prići, a može. Pomislio sam kako je lijepo umrijeti i tu čekati vječnost. U toj šumi, pod sjenom listopadnog drveća. Daleko od sviju. Osjetio sam smiraj, nisam umro, posmatrao sam dalje.
U Beogradu me, na autobusnoj stanici, dočekao jedan od najtoplijih zagrljaja na svijetu.
Odmah sam pustio dušu svim ulicama, da bude slobodna i da im pripada. Pripadao sam. Grlili su me.
Sutradan sam, u Ciglani, Klubu ljubitelja teške industrije, upoznao omiljenog pisca. U jednom trenutku sopstvenog ludila, odlučih da ga posmatram kao da nije umjetnik, pa mi je bio simpatičan tako običan. No, nisam mogao da ga volim. Iritirao me. Ne volim obične ljude. Ne prijaju mi. Iritiraju me. To je trajalo svega tri minute. Trebalo je da se vratim i da Tokina vidim kao Ivana Tokina zbog čijih sam djela suzama napunio okeane.
Vratio sam se.
Opet sam se prepustio. Opet sam pripadao. Opet sam tragao. Prikupljao sam energiju izgubljenu među zvijezdama moje slabosti. Postajao sam jači i hrabriji. Učio sam. U desnom sam džepu, starog crvenog duksa sa kapuljačom, imao ključeve automobila jednog od mojih prijatelja. I tad sam, dok je moj um brojao svaki put kada je on otključao i zaključao svoj automobil, shvatio o kolikoj količini ljubavi se radi. Beskonačnoj! Moji drugari i ja. Divnost i precizno određen smisao.
Stigla je noć i trebalo je da se raziđemo, oprostimo.
Grlili smo se milion puta. Zoru nismo dočekali, ali je u nama svanjivala ljubav.
I to je, iskreno, mnogo toplije od sunca.
Živio sam duže od vječnosti.
Dani su prolazili, jedan za drugim i naravno da su prošli jako brzo, jer sam ih imao samo tri.
Ovaj grad bi se trebao zvati „Grad Mehmedovih Prijatelja“ pomislih, dok sam u suzama putovao nazad, kući i gradu u kojima trenutno živim. Jer, kao da poznajem sve ljude tu, tamo, u Beogradu.
I kao da oni poznaju mene. Kao da se volimo. A volimo se.
Stigao sam.
Počeo sam da živim povučeno i smireno.
Povukao sam biće i dušu u samoću. Stvorio sam vlastiti svijet.
Teško je. Bježim od nihilizma. Tražim se.
Tragam za uputama. Ali okej, shvatam da to tako inače i biva.
Neko odlazi, a neko se vraća.
U rokovnik sam upisao ovako:
1. Živi
2. Bori se
3. Piši
4. Slušaj kvalitetnu muziku
5. Vraćaj se mjestima u kojima si ono što zapravo jesi
6. Ako se ikada vratiš tim mjestima, ostani tu jako dugo
Tako je, dok sam završio sa upisivanjem u rokovnik, započelo novo poglavlje mog života.
Napisao sam ovako:
1. Kvalitetno ćutanje
2. Slušanje Chet Fakera
3. Čaj
4. Izražene vene na rukama
5. Sendvič s ajvarom
6. Snaga
7. Slušanje Tom Odella
8. Čekanje zore
9. Šetnja
10. Cigarete
11. Najiskreniji razgovori
12. Pivo
13. Pizza
14. Posmatranje papilarnih linija
15. Mjerenje pulsa
16. Odlazak u knjižaru
17. Svemir
18. Ostani
19. Budi svoj
20. Ludost
21. Smijeh
22. Fotografisanje
23. Prepustiti se vjetru
24. Posmatrati drveće
25. Sjediti kraj jezera
26. Strpljenje
27. Slušati Lanu del Rey
28. Posmatrati zvijezde
29. Slušati Manesh de Moor-a
30. Slušati Marčela
31. Voljeti
32. Osjećati
33. Uživati
Ćutao sam, pisao i onda čitao „Bol“ Marguerite Duras. Ljudi oko mene su ponekad zurili u rokovnik, pa u knjigu koju čitam. Onda su mi, dok smo pravili duge pauze, postavljali pitanja na koje sam odgovarao kratko. No, ubrzo bismo, dok sam davao kratke odgovore, trebali ući u autobus i krenuti dalje. Pustili su me na miru. Imao sam svoj prostor i svoj mir. Na jednom mjestu, kroz prozor autobusa, vidjeh groblje odvojeno od svih ulica i ceste koju smo osvajali. Izgledalo je kao da mu se ne može prići, a može. Pomislio sam kako je lijepo umrijeti i tu čekati vječnost. U toj šumi, pod sjenom listopadnog drveća. Daleko od sviju. Osjetio sam smiraj, nisam umro, posmatrao sam dalje.
U Beogradu me, na autobusnoj stanici, dočekao jedan od najtoplijih zagrljaja na svijetu.
Odmah sam pustio dušu svim ulicama, da bude slobodna i da im pripada. Pripadao sam. Grlili su me.
Sutradan sam, u Ciglani, Klubu ljubitelja teške industrije, upoznao omiljenog pisca. U jednom trenutku sopstvenog ludila, odlučih da ga posmatram kao da nije umjetnik, pa mi je bio simpatičan tako običan. No, nisam mogao da ga volim. Iritirao me. Ne volim obične ljude. Ne prijaju mi. Iritiraju me. To je trajalo svega tri minute. Trebalo je da se vratim i da Tokina vidim kao Ivana Tokina zbog čijih sam djela suzama napunio okeane.
Vratio sam se.
Opet sam se prepustio. Opet sam pripadao. Opet sam tragao. Prikupljao sam energiju izgubljenu među zvijezdama moje slabosti. Postajao sam jači i hrabriji. Učio sam. U desnom sam džepu, starog crvenog duksa sa kapuljačom, imao ključeve automobila jednog od mojih prijatelja. I tad sam, dok je moj um brojao svaki put kada je on otključao i zaključao svoj automobil, shvatio o kolikoj količini ljubavi se radi. Beskonačnoj! Moji drugari i ja. Divnost i precizno određen smisao.
Stigla je noć i trebalo je da se raziđemo, oprostimo.
Grlili smo se milion puta. Zoru nismo dočekali, ali je u nama svanjivala ljubav.
I to je, iskreno, mnogo toplije od sunca.
Živio sam duže od vječnosti.
Dani su prolazili, jedan za drugim i naravno da su prošli jako brzo, jer sam ih imao samo tri.
Ovaj grad bi se trebao zvati „Grad Mehmedovih Prijatelja“ pomislih, dok sam u suzama putovao nazad, kući i gradu u kojima trenutno živim. Jer, kao da poznajem sve ljude tu, tamo, u Beogradu.
I kao da oni poznaju mene. Kao da se volimo. A volimo se.
Stigao sam.
Počeo sam da živim povučeno i smireno.
Povukao sam biće i dušu u samoću. Stvorio sam vlastiti svijet.
Teško je. Bježim od nihilizma. Tražim se.
Tragam za uputama. Ali okej, shvatam da to tako inače i biva.
Neko odlazi, a neko se vraća.
U rokovnik sam upisao ovako:
1. Živi
2. Bori se
3. Piši
4. Slušaj kvalitetnu muziku
5. Vraćaj se mjestima u kojima si ono što zapravo jesi
6. Ako se ikada vratiš tim mjestima, ostani tu jako dugo
Tako je, dok sam završio sa upisivanjem u rokovnik, započelo novo poglavlje mog života.
Mehmed Mahmutović
Нема коментара:
Постави коментар