Lejla Kašić: Pljujem na to

Pljujem na to krzno žrtvenog jagnjeta
koje se izlizalo pokrivajući tvoje tijelo koje kipi od pohlepe, nezadovoljstva, prezira.
Pljujem na snove koji su izrasli u košmare.
Pljujem na protraćene sate u pokazivanju, tebi obnevidjelom, da svjetlost postoji.
Pljujem na mekoću moje kože koja je očvrsnula pod tvojim grubostima.
Pljujem na tvoja kratka pića i duga pijančenja.
Pljujem na tvoju muškost. Nije zalud ženskog roda.
Pljujem na endemsku vrstu samoprozvanog junaka
koji gubi u bojevima u kojima sablju nosi savijest.
Pljujem na tvoje slabosti koje mi prišivaš,
na tvoja kajanja koja ne prihvataš,
na tvoja izvinjenja koja ne mijenjaju svijet,
na hrpu tvojih obećanja - mojih jadnih radovanja,
na pregršt tvojih laži - mojih sirotih nada.
Pljujem na konce tvog života koje ne držiš u vlastitim rukama, marioneto straha.
Pljujem na na čas, dan i godinu kada si pokorio nepokoreno.
Pljujem na tvoje usiljene nježnosti,
na tvoju ljubav zgnječenu u šakama nesigurnosti,
na svako tvoje ,,volim te" procijeđeno kroz zube sujete,
koje je služilo kao alibi za tvoje zabave sa iskrzalim kosama što jeftino mirišu.
Pljujem na svako tvoje ,,draga" i sijaset drugih izraza koji služe kao potirača za ciklična ponavljanja istih grešaka.
Pljujem na tvoj naduvani ego iza čijeg balona kaskaš ti ne veći od makovog zrna.
Pokupi ostatke svog iznošenog odjela, krzna žrtvenog jagnjeta koje ne pristaje krvoločnom vuku i zavuci se u svoju jazbinu, u svoju zonu komfora.
Izgubi se u čoporu, iza leđa spremnijeg i jačeg vuka.
Pa liži svoje postojeće i nepostojeće rane,
samosažaljevaj sebe dok se ne zgadiš sebi, meni si prekardašio.
Čoporska kukavice.
Nije ples života ove Aske za tvoje zvijerske oči.
Pljujem na svaku riječ o tebi i za tebe.
Pljujem i na sebe pred svijetom, istim onim pred kojim sam nevinim, bijelim, golim rukama branila ovu zabludu koju sam se usudila nazvati - ljubav.
Pljujem na zabludu stoljeća.
Pljujem i prezirem je.




Нема коментара:

Постави коментар