Anđela Peković: To mirišu tvoji koraci

To mirišu tvoji koraci što se opiru strahu dok me traže po zatrtoj stazi
To se moje oči mahnito igraju sa najživljim bojama razbijenog kaleidoskopa na podu moje sobe
To vaskrsava Rusija koja nikad nije ni umrla dok mi recituješ Jesenjina uz neku svoju ''kletu gitaru''
To ja nespretno desnom rukom pokušavam da dohvatim tvoju riječ što je ostala da visi u vazduhu kad si me pozdravio uz pisak vjetrova
To ja tonem cijelom svojom težinom u neku bezličnost ili sveličnost svijeta 
Za koju su Grci rekli da je neizliječiva i česta bolest
Ali, opet, ko će to znati
I sad, negdje između onoga što je dozvoljeno reći i onoga što je zabranjeno pomisliti
Ja biram misao koju ću režati dok je budem izgovarala pred svima
Pogađaš, da, to je ona patetika koja mi krade od poezije a koju u inat meni voliš da zoveš
ljubav.




Нема коментара:

Постави коментар