Želim te,
ali dalje od svojih oblih butina,
koščatih zglobova,
balavih godina,
nevinih ruku,
usana alergičnih na laž,
i dalje od svojih želja
jer meni priznaješ,
a sa njom vodiš ljubav.
Koliko ti vrijedi čast
savršeni glumče
kada parče bulevara
postane jedina pozornica,
ulične svjetiljke jedini reflektori,
moje oči jedina publika,
a moje usne razlog tvog opijanja na sceni?
Za šta prodaješ onu koja unutar nabacanih, hladnih blokova gradi toplinu vašeg doma?
Trenutak slabosti,
vječni je samuraj zaboden u leđa one u čijoj su utrobi počeci tvojih naraštaja.
Zlatni okov na njenom domalom prstu podsjetnik je da je tvoja potraga završena.
Težina izbora je tvoja.
Ne prebacuj je na mekoću mojih obraza.
Sloboda koju branim svakim uzdahom
mi više nikada ne bi umila lice i sprala obmanu,
sprala grijeh
i zato otimam svoju iz tvoje ruke.
Zato prestani da mi se pod nokte zarivaš kao klin,
da me dodiruješ samo čistom energijom,
pogledom sežeš do srži mog postojanja,
iako mi ne znaš ni imena, ni korijena,
ni na kojem boku spavam,
ni razdeljak na koji se češljam,
ni boju omiljene haljine,
ni nijansu crvenog karmina koja ide uz nju,
ni ime izmisljenog prijatelja,
ni melodije koje me nose,
riječi koje me raznose,
ni kako sam građena,
ni mladeže na skrivenim mjestima,
ni kako dišem kada sam uzbuđena
i grickam usnu kada sam nervozna,
ne znaš ukus mojih poljubaca,
ni urlik moje ljubavi.
Znaš samo da pjevaš o mojim očima,
slutiš njihove dubine,
jezdiš kroz nijanse plave
kao da znaš šta radiš.
A ne znaš
i zato ne budi moje nemire.
Zato idi njoj,
čije svjetlo u sobi gori dok te čeka
u besanim noćima
tokom kojih rasparaš pletivo snova
i lutaš po oblinama moje duše,
zavlačiš se u patetične ćoškove
kroz riječi koje stvaraju
nepremostivu, neoprostivu
blizinu između nas.
Idi njoj,
jer ona je luka,
svjetionik tvojim pogubljenim lađama.
Idi njoj,
jer žena ženu ne prašta.
Idi njoj,
jer ja ne nudim ništa,
ne obećavam ništa,
ne očekujem ništa,
ali želim sve.
Ti si sve već dao.
Njoj.
I zato idi joj,
reci joj da je voliš
dok želiš drugu,
da je jedina
dok zamišljaš drugu,
i pokušaj da se ne zgadiš sebi.
Evo, aplauz za dramu odigranu
na komadu bulevara.
Predstava je završena.
ali dalje od svojih oblih butina,
koščatih zglobova,
balavih godina,
nevinih ruku,
usana alergičnih na laž,
i dalje od svojih želja
jer meni priznaješ,
a sa njom vodiš ljubav.
Koliko ti vrijedi čast
savršeni glumče
kada parče bulevara
postane jedina pozornica,
ulične svjetiljke jedini reflektori,
moje oči jedina publika,
a moje usne razlog tvog opijanja na sceni?
Za šta prodaješ onu koja unutar nabacanih, hladnih blokova gradi toplinu vašeg doma?
Trenutak slabosti,
vječni je samuraj zaboden u leđa one u čijoj su utrobi počeci tvojih naraštaja.
Zlatni okov na njenom domalom prstu podsjetnik je da je tvoja potraga završena.
Težina izbora je tvoja.
Ne prebacuj je na mekoću mojih obraza.
Sloboda koju branim svakim uzdahom
mi više nikada ne bi umila lice i sprala obmanu,
sprala grijeh
i zato otimam svoju iz tvoje ruke.
Zato prestani da mi se pod nokte zarivaš kao klin,
da me dodiruješ samo čistom energijom,
pogledom sežeš do srži mog postojanja,
iako mi ne znaš ni imena, ni korijena,
ni na kojem boku spavam,
ni razdeljak na koji se češljam,
ni boju omiljene haljine,
ni nijansu crvenog karmina koja ide uz nju,
ni ime izmisljenog prijatelja,
ni melodije koje me nose,
riječi koje me raznose,
ni kako sam građena,
ni mladeže na skrivenim mjestima,
ni kako dišem kada sam uzbuđena
i grickam usnu kada sam nervozna,
ne znaš ukus mojih poljubaca,
ni urlik moje ljubavi.
Znaš samo da pjevaš o mojim očima,
slutiš njihove dubine,
jezdiš kroz nijanse plave
kao da znaš šta radiš.
A ne znaš
i zato ne budi moje nemire.
Zato idi njoj,
čije svjetlo u sobi gori dok te čeka
u besanim noćima
tokom kojih rasparaš pletivo snova
i lutaš po oblinama moje duše,
zavlačiš se u patetične ćoškove
kroz riječi koje stvaraju
nepremostivu, neoprostivu
blizinu između nas.
Idi njoj,
jer ona je luka,
svjetionik tvojim pogubljenim lađama.
Idi njoj,
jer žena ženu ne prašta.
Idi njoj,
jer ja ne nudim ništa,
ne obećavam ništa,
ne očekujem ništa,
ali želim sve.
Ti si sve već dao.
Njoj.
I zato idi joj,
reci joj da je voliš
dok želiš drugu,
da je jedina
dok zamišljaš drugu,
i pokušaj da se ne zgadiš sebi.
Evo, aplauz za dramu odigranu
na komadu bulevara.
Predstava je završena.
savrseno!!!!!!!!!!!!!!!!
ОдговориИзбриши