Pjesnici su grešnici,
žene nisu svetice.
Ljubavnik na sjećanje
je veća budala od najveće.
Déjà vu počinje...
Zaboravio si miris
na svakom jastuku,
u platnu namještaja,
u iskrzalim figurama,
u svakom ćošku paučine.
Dahom uznemirio prašinu
golog tijela,
kao vjetar
nezreli maslačak proleća.
Zaboravio si
sve riječi nježnosti
na prljavom prozoru,
da rugam se
crtajući prstima
karikature ljubavi,
dok ne zaplačem
za polomljenom igračkom.
I nije mi bila namjera
istrgnuti joj baš glavu.
Ti zalijepljen u neznanju,
kao miš u lijepku.
Bez muškosti
da u istinu vjeruješ.
Ubijeđen da vezem laž.
Uobičajno vreteno mog jezika.
Odjednom,
navika te ubila.
Dovoljno si glup,
da voliš ljubav koje nema,
kao najveća žena!
Još više slab
da joj se diviš.
Savršeno lud da vjeruješ
ženi koju nemaš.
Pamtim, ti si mene ostavio.
Ali, zašto nikada?
I zašto zauvijek
ne želim da se vratiš?
Šta ti toliko nedostaje?
Prvi pogled ljubomore,
prva poruka očaja,
prvi drhtaj gladi i nemira,
noći pod zvijezdama,
ja u tvojim košuljama,
dok spavam bez brige
kako izgledam,
strast ili sjenka orgazma?
Ili, ipak žena koju nikada
nisi prestao da voliš.
Zar onaj ko voli dozvoli
da mu život nedostaje
toliko godina?
Trebala ti je petlja,
manje ponosa,
jače da nagaziš
po gasu ljubavi, a
ne našeg ponora.
Malo nekad čini sve,
a ti si svojeglavo
svoje Sve izgubio.
Nadao si se, znam,
drugoj,
ljepšoj, pametnijoj,
boljoj, vjernijoj,
sa manje ludila,
a više ljubavi.
I šta ti sada nedostaje?
Žena koju nikada nisi
prestao da voliš.
Žena koja nikada nije
prestala da te voli i ne voli.
Takve žene uvijek nedostaju.
Нема коментара:
Постави коментар