Milica Knežić: Plavom strijelcu

Opet pišem, 
pod mjesečevom rasvjetom 
tebi 

glatke kose kao najdivnija pera,
očupana od božanstvenih ptica
koje su pjevale dok si ti spavao
i sanjao
a ja pisala ponesena na krilima Fenixa
još uvijek prljavog od pepela
i ljubila sve što si sanjao.

Čekala sam tvoju krupnu sjenu
uz omiljenu mjesečevu mijenu
koja nečujno hodi
lavirintom koji opet vodi
do otete Prozerpine.

Jesenjinovom glavom udaram o zid
eto zato 
jer ometaš i kvariš kao so u moru
pa sjedam za pisaći sto dok zora sviće
i pregovaram sa munjama
eto tako
jer ponovo pišem Plavom Strijelcu.

Osim što si plav
i što si strijelac,
da li te muče neka duboka pitanja?
Pitaš li se hoće li tada grobovi govoriti
i učiti nas sve od alfe do omege,
onda kada planeta od srama pukne?
Pitaš li se koji je zadnji metar
na planeti
gdje se spajaju prvo i poslednje parče zemlje?
Jesi li svjestan
da ćeš se pretvoriti u prah
jednako kao i životinja
zahvaljujući kojoj si preživio
i posilio se?


Ne spaljuj knjige samo zato što ih ima previše
kritikuj proklete pisce
jer su uzeli pero u ruke
a nisu pitali.

Stari Plavi Strijelac je pomjerao planine
i živio za Budno Oko
Borio se, zato mu je i dato ime takvo
jer je plav kao nebo
sa strijelom u rukama
išao u lov
a onda sreo Evu
i zavolio gašenje zvijezda
koje su padale zbog grijeha.

Proklet da si, plavetnilo moje
jer ćutiš
jer stojiš
jer čekaš

besmisleno
i kupiš trule jabuke
samo zato što su najdohvatljivije.

Kazaljke su večeras pretjerano bučne,
moram prestati.



Нема коментара:

Постави коментар