Natalija Kuznecova: Sa ispita

Dok sam srećna
Tada mislim
da sve može biti poezija.
Iskrzani lak sa plavim šljokicama
na mekanim dečijim rukama
februarsko sunce
pas koji ti prilazi u parku
Milford od crvene pomorandže
Šarene zgrade načičkane jedna na drugu.
Nekad
samo tebe vidim
u mojim stihovima
i van njih.
Akteri u pozorišnim predstavama
filmovima
i romanima
naprasno dobijaju tvoj lik.
Čak i grickanje noktiju dečka u troli preko puta mene.
I ono o čemu peva Leonard Cohen.
Svačije crne oči
i svaki čovek iz mojih stihova
ulio se u sklop tebe.
Razbijaš mi potrebu
Da možda i odustanem od poezije
za kojom ionako ne mariš
terajući me da ja
budem neka druga ja.
Osećanja uništavaju pesme
dajući im depresivan ton
pomalo sumoran
romantičarski
jer svaka ljubav poprima epske razmere
svojim autorima
dok smo groteska drugima
onima bezosećajnima.
I zato bih
isto onoliko koliko želim svoj prvi korak
htela da, bar na kratko,
nestaneš iz mojih pesama
i sa sobom odneseš
svu svoju harizmu
pod ruku sa mojom haotičnošću.
Osećanja uništavaju pesme
baš onda
kada je najpotrebnije pisati
o bilo čemu sem o tebi.
Na primer
Nečemu poput ispita iz južnoslovenskih
U Sali Heroja, Filološkog fakulteta
na kome se sada nalazim.



Нема коментара:

Постави коментар