Teodorina portretisanja: Opet si mi bio tu

Opet si mi bio tu.
Tu - kao zagrljaj,
Mi - kao poznanstvo,
Ja - kao izgubljena.
Rekao si da će biti u redu,
Da se strpim,
Da će doći vrijeme.
Rekao si da sam lijepa
Kad te dječjim prstima tražim,
I da je ona, ono posebno.
Ona je, dakle,
Ta crvena
Što te u nju bojim od početka,
Kažeš,
A gledaš u pod,
Kažeš,
A grliš me jače.
Dan prolazi
Kraj naših nogu,
Sat ti otkucava na lijevoj ruci,
A ti mi pričaš o njenim očima
I lijepo lažeš dok gledaš moje.
Pitaš, "šta, ako sam ipak tvoj?"
Pokretima desne ruke,
Dok mi mantre upisuješ na leđima,
Pitaš himnom njenoj dobroti,
Pitaš guranjem mene od sebe,
Pitaš đonom u suvom snijegu
I mislima iznad spuštene glave.
Toliko glasno i često pitaš
Da osjećam krivicu u svom osmjehu,
A ljubav mi se podmuklo smije
Jer je ne vidiš na pravi način,
Jer je čitaš između redova,
A ne znaš da između nema stihova
Pa ti misli same dopisuju,
A ja se lomim između pokreta
I ćutim, da ne prevedeš pogrešno.
Između vas nema čekanja,
Nema ništa što sam naslutila,
Između vas, nema vas,
Samo moje i tvoje godine,
Samo naše vječne sekunde
I onaj opali, jesenji list,
Uzalud gaziš,
Zalud se nadaš,
I bezuspješno
Definišeš svjetlo
Između moje i tvoje duše,
Na meni sijaju njegove oči.

Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар