Zvuci violine prelamaju se
kroz obrise nesanice
u noći što mi se rasipa očima,
jedinih noći u kojima bi postojao,
u kojima bi ostajao.
Propuštam te kroz prste požude,
gubiš se u mojim njedrima kao kap vode u moru,
stapaš se sa mojim tijelom kao zvijezde sa jutaranjim nebom.
U mojoj kosi prepoznaješ mirise svih proljeća od kada je svijeta
i sve jesenje kiše u mojim očima.
Susretom usana
budiš lavu Vezuva u mojim venama.
Dodirom
diriguješ Radecki marš u mojim grudima.
Umiruješ me dok
vlažnim kažiprstom prelaziš
liniju ključne kosti,
brišeš paučinu čednosti,
spuštaš dlanove na ramena od pamuka,
bretela sama klizi.
Nozdrvama pripijenim uz vrat
udišeš taj akt.
Izdišeš na grudima od čelika.
Virtuoznošću me poražavaš,
nježnošću se predajem.
Tvoje tijelo
svedeno je kao renesansa.
Prizivam Mikelanđelovu tajnu vještinu,
prizivam nadahnuća muza
oblikujem svoju želju,
vajam svoj vapaj
i klešem tvoju odsutnost,
pa te stvaram,
ta ramena -
moje najmekše uzglavlje.
Sin si mog ponoćnog bluda i
nehajnog poigravanja imaginacije
sa napuklim razumom.
Iz pukotina cure bečke ulice
(na nešto me sjeća taj grad).
Plešemo tango
po vlažnim bečkim krovovima,
i prašnjavim stanicama metroa
postajući robovi želje,
taoci strasti,
svjedoci čežnje,
sudije ljubavi.
Violina je krvava,
pričali su mi.
Poricala sam.
Sada znam,
sada osjećam tu istinu
jer gledala sam je kako grca u znoju,
na umoru,
crpeći snagu
nagog tijela,
Izdahnula je
meni na ušima.
Zastao mi je dah.
Sve se rasulo u etar.
Oči mi pretvorila u kamen,
ruke svezala na čvor.
Sama sam
kraj minule noći.
Ostaješ za mene umjetnost
i ja te ne umijem.
kroz obrise nesanice
u noći što mi se rasipa očima,
jedinih noći u kojima bi postojao,
u kojima bi ostajao.
Propuštam te kroz prste požude,
gubiš se u mojim njedrima kao kap vode u moru,
stapaš se sa mojim tijelom kao zvijezde sa jutaranjim nebom.
U mojoj kosi prepoznaješ mirise svih proljeća od kada je svijeta
i sve jesenje kiše u mojim očima.
Susretom usana
budiš lavu Vezuva u mojim venama.
Dodirom
diriguješ Radecki marš u mojim grudima.
Umiruješ me dok
vlažnim kažiprstom prelaziš
liniju ključne kosti,
brišeš paučinu čednosti,
spuštaš dlanove na ramena od pamuka,
bretela sama klizi.
Nozdrvama pripijenim uz vrat
udišeš taj akt.
Izdišeš na grudima od čelika.
Virtuoznošću me poražavaš,
nježnošću se predajem.
Tvoje tijelo
svedeno je kao renesansa.
Prizivam Mikelanđelovu tajnu vještinu,
prizivam nadahnuća muza
oblikujem svoju želju,
vajam svoj vapaj
i klešem tvoju odsutnost,
pa te stvaram,
ta ramena -
moje najmekše uzglavlje.
Sin si mog ponoćnog bluda i
nehajnog poigravanja imaginacije
sa napuklim razumom.
Iz pukotina cure bečke ulice
(na nešto me sjeća taj grad).
Plešemo tango
po vlažnim bečkim krovovima,
i prašnjavim stanicama metroa
postajući robovi želje,
taoci strasti,
svjedoci čežnje,
sudije ljubavi.
Violina je krvava,
pričali su mi.
Poricala sam.
Sada znam,
sada osjećam tu istinu
jer gledala sam je kako grca u znoju,
na umoru,
crpeći snagu
nagog tijela,
Izdahnula je
meni na ušima.
Zastao mi je dah.
Sve se rasulo u etar.
Oči mi pretvorila u kamen,
ruke svezala na čvor.
Sama sam
kraj minule noći.
Ostaješ za mene umjetnost
i ja te ne umijem.
Нема коментара:
Постави коментар