Mehmed Mahmutović: Njeno ćutanje

Rekla mi je
Kako ne umije da piše
A sinoć sam
Potpuno trijezan
Sa njenih mladeža
Iščitavao stihove
Najljepše poezije
Ikad.
Rekla je
Kako to nema
Nikakve veze
S njom
I pisanjem
Već s Bogom
I sa mnom

Pomislio sam
Kako već mjesecima
Gubim vezu s Bogom
A sinoć sam se, eto,
Direktno upoznao sa
Njegovim porukama ljubavi.
Približila me Bogu
Nije me ostavila
Da zoru dočekam sam
Vratila mi je vjeru u ljubav
Ukrala je
Moje pjesme
Sa starog noćnog ormarića
Ukrala je moj dah
A mislio sam
Kako znam baš sve
O tome kako se voli
I kako vraćaju
Posuđene stvari.
Oćutala je
Nepovrat
Život noću
Vođenje ljubavi
I ostanak.
A ja?
Slušao sam
Boga kako ćuti
Slušao sam
Njena ćutanja,
Volio sam ih
Tako ćutljive.
Volio sam
Cijeli svijet
Dok je
Sunce
Izranjalo
Iz modre rijeke
Moje prošlosti.


Нема коментара:

Постави коментар