Zgazilo me ljudsko zlo
Kao tvoja izdaja,
Kao ono "čekaj me"
Godinama ponavljano,
Dok sam ja čekala,
A ti živio,
Negdje pod drugim nebom
U prestonom Kišogradu
Za mene i dalje stranom,
Još uvjek zamišljenom,
Nikad posjećenom,
Tvom,
K'o što su mi suze tvoje
Dok kvase ožiljke koje si urezao
Malim, šarenim nožem
Na moje slučajne grudi,
Pa kad me danas posjeku
K'o eho odjekne jasno
I onaj stari bol,
Prauzrok svakom drugom
I moj čuveni strah
K'o arhetip za cio život.
Svanuo je još jedan dan,
Još jedan naš dan.
Sunčan, kao prvi,
Rascvjetan, topao,
Prepun ljubavi i snage,
Svanuo je, sedmi po redu,
Naš dan, bez nas,
A ja se molim sjenkama
Da si poput ogledala
I da ove, sedme godine
Stanu magije, zaćuti strah.
Molim da nikada više
Ne podsjeti na zagrljaj
U velikom školskom dvorištu
Na novorođenom martovskom suncu,
Na naš prvi susret
Na moju prvu radost,
Prve snove,
Prvo zauvjek,
Prve suze,
Prvo čekanje...
A čekanja se uvijek oduže
I omče prave u miru
Vjenčićima poljubaca,
Uz pjesme lažnih nadanja.
Opet pišem o tebi,
A rekla sam da neću više,
Ponovo kršim obećanja
Da te neću pominjati,
Da se neću sjećati
Da ću živjeti danas kao svaki drugi dan.
A usne me izdaju, nespretne
Pa ti poljube ime,
I sjećam se jasno kako je sijalo sunce,
Kako si me držao za ruku,
Koje su ti boje oči,
Koje strahovi,
A koje laž.
Sjećam se stereotipnih
Završetaka svake poruke
Uz velikim slovima napisanu
Prijetnju da ću biti tvoja,
Dok dišeš,
Dok pišem...
Sjećam se naše ljubavi,
Vrtoglavih svađa,
Toplih, iskrenih riječi,
Surovih provokacija,
Mojih prolivenih urlika
Pjesama što si mi pjevao,
I nikad izrečenog "ne volim te"
Tvojim usnama i prstima,
Tvojim nepostojećim tobom
Koji je živio daleko
Od mojih dugih čekanja.
Ne čekam te više!
Ej! Ne čekam te!
I nije me briga ko ti vezuje leptir-mašne,
Koju zoveš svojom,
Sa kim planiraš život.
Ne zanima me baš
Ni zašto mi povremeno pišeš,
Zašto bockaš u prošlost
Ni šta su značile pjesme
Tuđoj meni sa tvojih usana
Nakon toliko godina.
Stidi se njenog čekanja,
Ko god zaista bila,
Stidi se njenog "volim te"
I svojih obećanja.
Stidi se jer me ti, njen
Podsjećaš i osjećaš
I jer ne znaš da ispuniš
Ništa što ikad obećaš.
Stidi se što me voliš
I što si ubio nas
Pa stvorio nove nade
U nekim drugim srcima.
Stidi se što sam čekala
I što te ona čeka,
Što tebe u tebi nema
I što zoveš se laž,
Stidi se, vječno se stidi.
Kao tvoja izdaja,
Kao ono "čekaj me"
Godinama ponavljano,
Dok sam ja čekala,
A ti živio,
Negdje pod drugim nebom
U prestonom Kišogradu
Za mene i dalje stranom,
Još uvjek zamišljenom,
Nikad posjećenom,
Tvom,
K'o što su mi suze tvoje
Dok kvase ožiljke koje si urezao
Malim, šarenim nožem
Na moje slučajne grudi,
Pa kad me danas posjeku
K'o eho odjekne jasno
I onaj stari bol,
Prauzrok svakom drugom
I moj čuveni strah
K'o arhetip za cio život.
Svanuo je još jedan dan,
Još jedan naš dan.
Sunčan, kao prvi,
Rascvjetan, topao,
Prepun ljubavi i snage,
Svanuo je, sedmi po redu,
Naš dan, bez nas,
A ja se molim sjenkama
Da si poput ogledala
I da ove, sedme godine
Stanu magije, zaćuti strah.
Molim da nikada više
Ne podsjeti na zagrljaj
U velikom školskom dvorištu
Na novorođenom martovskom suncu,
Na naš prvi susret
Na moju prvu radost,
Prve snove,
Prvo zauvjek,
Prve suze,
Prvo čekanje...
A čekanja se uvijek oduže
I omče prave u miru
Vjenčićima poljubaca,
Uz pjesme lažnih nadanja.
Opet pišem o tebi,
A rekla sam da neću više,
Ponovo kršim obećanja
Da te neću pominjati,
Da se neću sjećati
Da ću živjeti danas kao svaki drugi dan.
A usne me izdaju, nespretne
Pa ti poljube ime,
I sjećam se jasno kako je sijalo sunce,
Kako si me držao za ruku,
Koje su ti boje oči,
Koje strahovi,
A koje laž.
Sjećam se stereotipnih
Završetaka svake poruke
Uz velikim slovima napisanu
Prijetnju da ću biti tvoja,
Dok dišeš,
Dok pišem...
Sjećam se naše ljubavi,
Vrtoglavih svađa,
Toplih, iskrenih riječi,
Surovih provokacija,
Mojih prolivenih urlika
Pjesama što si mi pjevao,
I nikad izrečenog "ne volim te"
Tvojim usnama i prstima,
Tvojim nepostojećim tobom
Koji je živio daleko
Od mojih dugih čekanja.
Ne čekam te više!
Ej! Ne čekam te!
I nije me briga ko ti vezuje leptir-mašne,
Koju zoveš svojom,
Sa kim planiraš život.
Ne zanima me baš
Ni zašto mi povremeno pišeš,
Zašto bockaš u prošlost
Ni šta su značile pjesme
Tuđoj meni sa tvojih usana
Nakon toliko godina.
Stidi se njenog čekanja,
Ko god zaista bila,
Stidi se njenog "volim te"
I svojih obećanja.
Stidi se jer me ti, njen
Podsjećaš i osjećaš
I jer ne znaš da ispuniš
Ništa što ikad obećaš.
Stidi se što me voliš
I što si ubio nas
Pa stvorio nove nade
U nekim drugim srcima.
Stidi se što sam čekala
I što te ona čeka,
Što tebe u tebi nema
I što zoveš se laž,
Stidi se, vječno se stidi.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар