Spuštajući glavu pred raskalašnim
pogledima drugih,
kao beton hladna prema njihovoj slatkoriječivosti,
nastavljajući otužni lament nad tvojim likom
noćas sam opet oporila pokrov,
poklanjajući ti vrijeme.
Čekam te
sedamnaest jeseni
manje od Penelopinih dvadeset.
Sve to vrijeme
nevjesta sam
bez krotkosti bijela vela
da na licu pokrije brazde od grijeha.
Na glavi mi vijenac uvela lovora.
Nevjesta sam
bez proljećnjeg cvijeća u rukama
da prikrije jesen u venama.
Nevjesta sam bez zakletve na dobro i zlo,
bez pijanih svatova,
bez svadbenog marša.
Ispod mojih dojki
čuje se samo posmrtni marš
udovica čežnje
što raspara utrobu
lomi rebra
i dovodi me do ludila.
Potucam se od nemila do nedraga
ne bih li ti postala mila
i draga.
Dalek si.
U očima ti ni trag strepnje
da je ovu velelepnu bjelinu
odežde kupila moja uobrazilja
od sadake koju je nekoliko tvojih pogleda udijelilo mojoj sirotinjskoj mašti.
Stran si.
Na licu ti ni grč sumnje
da izobličavam svoje sve
prema kalupu tvoje volje.
Nijem si.
U ustima ti, mjesto jezika nož,
probadaš me ćutanjem.
Vrijeme zariva kandže u ranu,
kopka je i produbljuje.
Dopire do kostiju.
Tu me boliš.
Tu me režeš.
Tu te ćutim.
Tu te vrištim.
Sa izgriženih mi usana
pruža se urlik mučnog bola.
Gluv si.
Moja nezasita,
pohlepna,
čedna,
sramežljiva,
lakomislena,
hrabra,
ozlojeđena
želja za tobom
ni da te nadraži,
a sve si mi draži.
Još tri proljeća,
manje od Penelopinih dvadeset,
ja ću tkati i oparati pokrov.
Zavaravati one beščedne
što me brzo požele,
još brže prežale
i katkad zbog toga zažale,
a koje nikada neću dodirnuti.
Čekaću da shvatiš,
Odiseju moj.Čekaću
da granu masline iz kljuna
nevino bijele golubice
spustiš na sveli lovorov vjenac,
da jadan ozeleni i on.
Neće(š) još dugo.
Zar ne?
pogledima drugih,
kao beton hladna prema njihovoj slatkoriječivosti,
nastavljajući otužni lament nad tvojim likom
noćas sam opet oporila pokrov,
poklanjajući ti vrijeme.
Čekam te
sedamnaest jeseni
manje od Penelopinih dvadeset.
Sve to vrijeme
nevjesta sam
bez krotkosti bijela vela
da na licu pokrije brazde od grijeha.
Na glavi mi vijenac uvela lovora.
Nevjesta sam
bez proljećnjeg cvijeća u rukama
da prikrije jesen u venama.
Nevjesta sam bez zakletve na dobro i zlo,
bez pijanih svatova,
bez svadbenog marša.
Ispod mojih dojki
čuje se samo posmrtni marš
udovica čežnje
što raspara utrobu
lomi rebra
i dovodi me do ludila.
Potucam se od nemila do nedraga
ne bih li ti postala mila
i draga.
Dalek si.
U očima ti ni trag strepnje
da je ovu velelepnu bjelinu
odežde kupila moja uobrazilja
od sadake koju je nekoliko tvojih pogleda udijelilo mojoj sirotinjskoj mašti.
Stran si.
Na licu ti ni grč sumnje
da izobličavam svoje sve
prema kalupu tvoje volje.
Nijem si.
U ustima ti, mjesto jezika nož,
probadaš me ćutanjem.
Vrijeme zariva kandže u ranu,
kopka je i produbljuje.
Dopire do kostiju.
Tu me boliš.
Tu me režeš.
Tu te ćutim.
Tu te vrištim.
Sa izgriženih mi usana
pruža se urlik mučnog bola.
Gluv si.
Moja nezasita,
pohlepna,
čedna,
sramežljiva,
lakomislena,
hrabra,
ozlojeđena
želja za tobom
ni da te nadraži,
a sve si mi draži.
Još tri proljeća,
manje od Penelopinih dvadeset,
ja ću tkati i oparati pokrov.
Zavaravati one beščedne
što me brzo požele,
još brže prežale
i katkad zbog toga zažale,
a koje nikada neću dodirnuti.
Čekaću da shvatiš,
Odiseju moj.Čekaću
da granu masline iz kljuna
nevino bijele golubice
spustiš na sveli lovorov vjenac,
da jadan ozeleni i on.
Neće(š) još dugo.
Zar ne?
Нема коментара:
Постави коментар