Milena Nikolić: Kažeš da bi me i danas prepoznao

Moskva, Rusija i težak minus
drhtavim rukama držim pismo 
ne usuđujem se da ga otvorim 
Nikada ti nisam prepoznavala rukopis
ali znam da je od tebe
kao što sam nekada znala da je poruka od tebe
po načinu na koji srce zatutnji kada se oglasi telefon.
Na koverti je rukopis večnog dečaka
neuredan i neujednačen
i to baš liči na tebe
jer ceo si neuredan i neujednačen.
U pismu umesto draga ta i ta
stoji nadimak kojim me već 10 godina niko nije oslovio
i uopšte celo pismo miriše na leto 10 godina pre.
Pitaš trivijalne stvari
poput onoga kako sam, jesam li se snašla, kako živim
Kažeš da za ljubav nećeš da pitaš
kažeš znaš da imam nekog.
Čuo si od nekih mojih drugarica iz srednje
"Te nikada nisu umele da ćute", kažeš
Kažeš mi još i to da si oduvek znao da ću
pobeći u Rusiju, to tako liči na mene.
Hladna je kao ja 
i ima veliko srce kao ja.
Piše da me već zamišljaš 
sa onim mojim šubarama
i ogromnim šalovima
i da si srećan što sam napokon pronašla mesto krojeno po meni.
Piše da se nadaš da imam gde da potrošim sve one crvene karmine
i da ih nosim i u sred bela dana, kao nekad
i da me ljudi ovde ne gledaju zgranuto zbog toga.
Kažeš uvek mi je bio pretesan naš mali grad
nisu crvene salonke za pločnik
nisu cvetne haljine za smog prljavog grada
nije albatros za kavez.
Kažeš: "Voleo bih da ti Moskva pruži 
svu širinu i slobodu za kojom čezneš
i voleo bih da taj tvoj shvati kako da te
veže i pusti u isti mah,
kad već ja to nisam nikada dokučio".
Kažeš mi još i da bi me i danas prepoznao
među svim tim Ruskinjama
plavokosim i bledim
da bi moja nefarbana zlatna kosa
osvetlela svaki ambis
baš kao nekad.
Kažeš skoro da možeš da me vidiš
kako sedim kraj kamina 
sa Jesenjinom u krilu
i toplom čokoladom kraj nogu
i kažeš kako se možeš kladiti da plačem 
kao nekad svaki put kada čitam .
I ruku bi mogao dati da i sad ne umem
preko usana da prelomim volim te
i da se "taj moj" sigurno ljuti
jer ne ume svako da se smeje, kao ti nekad,
na moju nemoć da pokažem osećanja.
Pominješ sve onako usput
jedno kišno leto
ringišpile
kafane nadomak moje kuće
smokvu
taj i taj datum
majice koje ti još mirišu na mene
moju staru ulicu
ono stepenište
onaj stan.
Šalješ mi u pismu onaj papirić 
na kome sam se potpisala
pre 10 godina.
Kažeš siguran si da još uvek pišem
tako ženstveno
oštro i jasno
i da sam uopšte cela takva
ženstvena, oštra i jasna.
Kažeš još i da znaš da ću roditi sina
koga sam oduvek htela
i kažeš da bi baš voleo da čuješ 
da neki plavokosi dečak
negde tamo u dalekoj Rusiji
nosi tvoje ime
kada već nije mogao tvoje oči.
Za kraj kažeš 
da o'ladim malo sa suzama
pocepaću pismo 
a znaš kakva sam kukavica 
za drugo nikada neću skupiti hrabrosti.
I nema potpisa
A i ne treba 
Znala sam ko je pošiljalac 
još kada sam dotakla pismo.
Znala sam po načinu na koji mi ruke drhte
I znala sam da neću poslati odgovor
I znala sam da neće nikad "taj moj"
ni Moskva
ni cela Rusija
moći da mi pruže tu slobodu
koju sam imala pre 10 godina 
kada sam tako vešto 
izbegla svako volim te
premda je to bio jedini trenutak u večnosti
kada sam nekog zaista volela.



2 коментара: