Milena Petrović: Ličiš mi na suncokret

Ličiš mi na suncokret,
Gord i visok,
Telom prikovan za ledenu zemlju
Koje počiva tamo negde,
U nekoj nedostižnoj Nedođiji.
Ličiš mi na suncokret.
Gorka duboka rupa koja glumi dušu
Sa obodom u boji poslednjeg i najpunijeg zraka života.
I zaista ličiš
Ali ne na onaj Van Gogov
Brižljivo stvaran,
Onaj koji se razmeće,
Koji miriše čak i na platnu
Čak i kada je u vazi.
Ličiš na baš onaj u kog svi pogledaju na prvu
Na onaj sa jednom greščicom
Koja ga ipak izdvaja iz mase.
On vapi za sunčevim mrvama,
Moli za jednu njegovu nit
A i sam ga proklinje svakodnevno,
Pocepao bi to Sunce da može,
Samo da nije jedan bedni suncokret,
Samo da nema uzicu oko svoje slobode.
Ličiš mi na onaj suncokret tužnog oka
Koji postoji zbog drugih,
Koji svetli svom svojom punoćom zbog drugih
Nikada ne dozvoljavajući da ti se približe noću,
Kada si najviše svoj,
Dok si jedna obična bezglava travčica,
Dok ponovo gužvaš svoje snove
Sa strašnim saznanjem da će zauvek ostati snovi.
Ličiš mi na suncokret jer si divna slika šupljine
Koja zjapi svaki put kada ti zavirim u zenice.

I to čudovište koje kriješ u sebi
Stoji nemo,
Gladno,
Poprskano nevinim laticama boje njegove čežnje.
To čudovište te izjeda
Iznutra,
Deo po deo.
A ti nemoćan pred samim sobom
Mirno snosiš svoju kletvu.
I tako sve dok blješti tvoj ideal,
Tvoje nedodirnuto dostignuće,
Pakao,
Jedini smisao
I besmisao
Lagano se oseća jesen u zloslutnom povetarcu.
I opet shvataš da si uzalud živeo.
Samo postojao,
Postojao,
Glupavo postojao
I nikome nedostajao.



Нема коментара:

Постави коментар