Teodorina portretisanja: Sve što si pronašao u meni

Sinoć smo krali trešnje
Za prezrelog, vedrog neba
I kupali se u njihovom
Krvavo-crvenom soku.
Sami smo bili na svijetu
Pod velikim, plodnim stablom
Na toploj, mokroj travi
Jedući sočne snove.
Bilo je veče
Kad si topio usnama
Moje protekle dane,
Gušio na grudima
Sonete davnašnjih suza,
Pričao si pokretima
O smislu volšebnog svijeta,
O svojim uobraziljama,
I bijelim ljubičicama,
Tom začudnom cvijeću
Što ćeš mi ubrati sutra.
Ponoć.
Pronašao si u meni
Zaboravljeno djetinjstvo,
Napola srušenu kuću,
Visoke, posječene šume
Kojim ćeš proći sa mnom
Onda kad sunce zasija
Tamo gdje smo sigurni,
Gdje mi slabosti grliš,
Gdje nema sumornih bura.
Pronašao si izvor
Nepresušnog mira
U kome je jedan dječak
Davno utopio ožiljke.
Pronašao si uspomene
Na koži s mirisom vanile,
U mojim molitvama,
Sopstveni osmjeh i sjaj,
Oči radošću okićene
K'o buketom sa mojih dodira,
Cvjetnjakom iz moje utrobe.
Kao rumenim trešnjama
Sa našeg, prezrelog neba,
Kao našim poljupcem
Pod ovim vedrim granjem.
Sviće,
Opet sviće dok suludo
Za sebe, k'o molitvu šapćem,
Crtam na desnom dlanu,
Pišem pod ključnom kosti,
Zavlačim prste duboko
U tvoj krhki san
Na moje uplašene grudi,
Tražim znak kraj puta
Da istim očima gledaš,
Da isto ovako tražiš,
Strijepiš,
Voliš.
Da me voliš...
Kroz trešnje rađa se dan,
Kaže,
Sa Itake jutro nam šalju.

Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар