Količina ljubavi, kažeš,
koja se razmijeni tokom jednog našeg pogleda
ne dozvoljava povratak u ravnolinijsku svakodnevicu.
Voliš me, kažeš,
vaskolikom dušom
i znaš, kažeš,
osjeke i plime mojih zjenica.
Razbacuješ se velikim riječima
kao novcem dripci željni mesa u kupleraju.
Čega si ti željan, neljubljeno moje,
kada kažeš da si želje davno nadrastao,
a tako pohotno vapiš
za svilom mojih ramena,
kašmirom mojih bedara
i ma kakvim putenim dodirom?
Naš zagrljaj uvijek je prokleto kratak.
Ti si uvijek zlosretno tuđi.
Ja sam uvijek nečastivo svačija
i neukrotivo ničija.
Otimamo minute radeći sudbini iza leđa,
nepotrebno se petljajući u njenu mrežu
iz koje nema spasa,
kao što me tvoje ruke upetljaju u zagrljaj
iz kog ne želim spas.
Vrijeme se, kažeš,
ne može prisvojiti,
može se samo živjeti.
A naš život, to je sada.
Ljubi me, oh, Prevere
i nazovi me Barabrom.
Mislila sam da je zločin ako te poljubim,
ali sada znam,
veći je grijeh ne ljubiti te.
Utišajmo strahove,
da jasnije čujemo bila
u arterijama pred pucanjem
usljed naboja dvaju energija
zatočenih u ljušturama od kože i krvi.
Ljubi(š) me.
Dah nam se materijalizuje i sliva u jedan.
I tek sada, kada ostajem bez daha,
zapravo počinjem da dišem,
dok obesmišljavaš diku iz koje izranjam
i obeshrabruješ samokontrolu u koju uranjam ja nastajem, ljubljeno moje.
Spojeni u jednom presjeku vremena,
propustu logike,
grešci razboritog uma
i odsustvu predrasuda
shvatamo da su svi dosadašnji doživljaji
samo plahe utvare
što su halapljivo trošile naša trajanja
na uzaludna prisustva drugih.
Samo me ljubi,
saberi usnama smisao
naših bijednih postojanja,
uzdigni ga do iskoni,
i voli me
baš sada
i samo sada,
kao da ne moramo nikada natrag
u ravnolinijsku svakodnevicu,
ispražnjenu tvojim ženama,
mojim muškarcima,
besmislom egzistencije.
Samo me ljubi
i nemoj
prestati,
nestati,
odustati,
bar ne sada.
Za kasnije, koga briga.
koja se razmijeni tokom jednog našeg pogleda
ne dozvoljava povratak u ravnolinijsku svakodnevicu.
Voliš me, kažeš,
vaskolikom dušom
i znaš, kažeš,
osjeke i plime mojih zjenica.
Razbacuješ se velikim riječima
kao novcem dripci željni mesa u kupleraju.
Čega si ti željan, neljubljeno moje,
kada kažeš da si želje davno nadrastao,
a tako pohotno vapiš
za svilom mojih ramena,
kašmirom mojih bedara
i ma kakvim putenim dodirom?
Naš zagrljaj uvijek je prokleto kratak.
Ti si uvijek zlosretno tuđi.
Ja sam uvijek nečastivo svačija
i neukrotivo ničija.
Otimamo minute radeći sudbini iza leđa,
nepotrebno se petljajući u njenu mrežu
iz koje nema spasa,
kao što me tvoje ruke upetljaju u zagrljaj
iz kog ne želim spas.
Vrijeme se, kažeš,
ne može prisvojiti,
može se samo živjeti.
A naš život, to je sada.
Ljubi me, oh, Prevere
i nazovi me Barabrom.
Mislila sam da je zločin ako te poljubim,
ali sada znam,
veći je grijeh ne ljubiti te.
Utišajmo strahove,
da jasnije čujemo bila
u arterijama pred pucanjem
usljed naboja dvaju energija
zatočenih u ljušturama od kože i krvi.
Ljubi(š) me.
Dah nam se materijalizuje i sliva u jedan.
I tek sada, kada ostajem bez daha,
zapravo počinjem da dišem,
dok obesmišljavaš diku iz koje izranjam
i obeshrabruješ samokontrolu u koju uranjam ja nastajem, ljubljeno moje.
Spojeni u jednom presjeku vremena,
propustu logike,
grešci razboritog uma
i odsustvu predrasuda
shvatamo da su svi dosadašnji doživljaji
samo plahe utvare
što su halapljivo trošile naša trajanja
na uzaludna prisustva drugih.
Samo me ljubi,
saberi usnama smisao
naših bijednih postojanja,
uzdigni ga do iskoni,
i voli me
baš sada
i samo sada,
kao da ne moramo nikada natrag
u ravnolinijsku svakodnevicu,
ispražnjenu tvojim ženama,
mojim muškarcima,
besmislom egzistencije.
Samo me ljubi
i nemoj
prestati,
nestati,
odustati,
bar ne sada.
Za kasnije, koga briga.
Нема коментара:
Постави коментар