Maja Babović: Uspomene

Veliki praznici su mi mirisali
Na velika nedostajanja.
Veliki datumi su u meni budili
Još veću melanholiju,
Davno zaboravljenu tugu,
Satirično opisanu
Kroz par drskih godina
I odbačenu,
Kao da nije nešto moje.
A koliko je samo bilo moje!
Histerija mojih vapaja
Kružila je kroz dimove
Na pola izgašene cigarete.
Prepuna pepeljara,
A previše prazna duša.
Nasmijana lica i gužva.
Skup komičara oko mene.
Ja živim svoju dramu.
Svoju tragikomediju
Na ovoj pozornici ludila.
Voajer u sopstvenom životu.
Rastrgnuta, dio po dio
Davavši se svakome,
Malo po malo.
Na samom kraju
Te bijednosti,
Ostadoh u okrilju
Gospođe Samoće 
Koja mi pjeva uspavanke
U ranjenim noćima.
Veliki dani podsjećali su me
Na skrivene emocije
I zagrljaje kojih nema.
Hladan aprilski dan
I jedno dugo čekanje
Ode u beskonačnost.



Нема коментара:

Постави коментар