Teodorina portretisanja: Deset godina

"Deset godina,
Hej, za deset godina ću
Možda imati djecu,
Otići na drugi kraj svijeta
I potpuno promijeniti lični opis",

Rekla sam joj
U zadimljenoj kafani
Dok su aprilske kiše
Kvasile moju dušu
I ove ulice,
Kojim nikad nisi prošao.
Nakon toliko vremena
Skliznuo si mi sa jezika,
Potrgao barijere
I ukoračio u moju riječ
Poput stalnog gosta.
"Šta su godine za ljubav
I šta je ljubav uopšte?"

Pitam jednako zbunjene oči
I vraćam sve što si rekao
Kad sam ti otišla spokojna,
Ravnodušna,
Njegova,
A vratila se uplakana,
Izgubljena
I tvoja.
Sjećam se kako si spustio
Pogled na sto
I dvije neizgovorene
Riječi niz obraze
Kad je Montano 
Bezazleno šapnuo:
"Deset godina je prošlo,
A ja nju i dalje volim".
Obična pjesma,
U zabačenom kafiću
I suzne oči vječitog šaljivdžije
Izazvale su u meni
Ono što on
Godinama nije uspio
Buketima ruža
I izjavama ljubavi.
Ti si plakao,
A ja sam bježala.
Bježala od one sebe
Koja mi je zakucala na grudi
I poželjela da vrisne
Sve što ne bi smjela,
Sve što nisam
Ni znala da može.
"Ja sam njegova, hej!"
Govorila sam njoj
Ubjeđujući sebe,
Gurajući snove pod tepih,
Istinu u kutiju,
A srce u kavez.
Njegova pred očima svijeta,
Njegova sve ove godine,
Njegova izuzev
Kada melodija opomene
Na stari kavez,
Dok još jedan april prolazi
A godine lete, jedna za drugom.
Teodora Košarac

Нема коментара:

Постави коментар