Hronike jedne Ivane: Dok ležimo zajedno

Često ležimo zajedno
I pričam ti
Dok se noć u meni lomi,
Kako još uvek imam svoju filozofiju ljubavi
Gde ona mora malo da zaboli
Mora malo da opeče,
I povrh svega
Ona mora da rani,
Jer ljubav nije mrtva -
Da jeste,
Bila bi ravnodušnost.
Još uvek mislim
Da je sreća Gral,
Života vredna potraga,
Nepojmljiva istina,
Ali, čuj
Ako je pronađem
Čemu ću onda težiti?
Šta ću onda želeti?

Pričam ti
Da još uvek kad sam tužna mislim plavo
Sanjam drugačije
Ljubim licemernije
Jer želja za tobom
Osećaj je vanvremenski,
Pa se razvežu usne prepune tajni
I pričam ti,
Pričam,
Da ne volim kad mi nedostaješ,
Ne volim što si samo ti živ u preminulim sećanjima,
Ne volim što dodirujem samo tvoju senku;
Izmaglice,
Od krvi i mesa si,
A mom mesu puštaš krv!
Čuj,
Ne zameram ti,
Još uvek mislim
Da je patnja odluka
Od koje treba odustati,
Izbor koji ne treba načiniti,
Jer se ona nosi kao trn koji se ne može izvući.
Još uvek mislim
Da umem bolje od tebe da volim
Jer,
Voleti neko sme -
Neko ne sme,
A ti si voleo izdaleka
Nespremno
Otuđeno
Čuj,
Nisi imao ti hrabrosti.
Dva tela nose ljubav,
Dva tela vode borbu;
Za mene samu,
Prevelik je to teret.
Dok se noć u meni lomi,
Čuj,
Da li još uvek misliš na mene
Ili mi te san spušta na trepavice kao varku,

Kao uspavanku,
Jer,
Ako me rukama čuvaš svake večeri od zla -
Odlazi,
Inače te nikada neću (na)pustiti.
Čuj -
Zauvek ću samo tebe za priču čekati.

Ivana Jovanović

Нема коментара:

Постави коментар