Lejla Kašić: Priviđenje

Ne znam da li je bila noć uvela
ili je bilo jutro procvalo,
jer nakon tvog odlaska u tamni vilajet
ne razaznajem ih,
jednako su mrkli
sablasni,
turobni.
U toj noći što je obrasla mukom
ili jutru zaraslom u tajac
vidjela sam, sirotice moja,
vidjela sam tvoju kosu
boje zemlje što te skri.
Čula sam, nesrećnice moja,
disala si dahom živih.
Čula sam, jadnice moja,
škripio je parket pod tvojim koracima.
Čula sam, patnice moja,
smijala si se, zvonko, djetinje,
da odliježe kroz tvoje odsustvo.
Vidjela sam, nevoljnice moja,
tvoje pjege,
istačkan mi život njima.
Vidjela sam, stradalnice moja,
tvoje oči,
u njima bljesne rađanje zvijezda davno ugašenih.
Osjetila sam, zlosrećnice moja,
tvoje trepavice,
njima si me pokrila.
Dodirnula sam te, radosti moja,
bila si od krvi i mesa,
od ljubavi i nedostajanja satkana.
Kunem se svim sakralnim i profanim,
zaklinjem se pred svim Bogovima, vidjela sam!
Čula sam!
Ako griješim, nek' mi 'proste,
ja njima ne mogu.
Za mene su tek ništavni, izderani jeretici
kojima sam kivna.
Meni je kibla tvoj lik,
pred njim ljubim pod
i šapćem da je tvoje ime najveće.
I pomolim se
da mi češće dođeš,
da mi češće budeš

kao te noći
ili toga jutra,
ne znam.


Нема коментара:

Постави коментар