Sada znam kako je kada si
ona što se jutrom iskrada iz tuđeg kreveta,
ona čije se ime ne izgovara naglas,
ona koju u prolazu neprimjetno pozdravljaš,
ona čije strahove kao kaznu za parkiranje cijepaš
dok rukama obuhvataš svaki pedalj tijela
i šapućeš najljubavnije riječi
prišivaš ih za ključnu kost
da samo spusti glavu i oslušne ih
da ostanu utješna nagrada meni, drugoj,
kada se jutrom vratiš njoj, prvoj.

Sada znam kako je kada si ona
koja smeteno lunja od tuđeg čovjeka
sa kojim u znoju do vrata dijeli svoje noći,
do sebe kojoj se žigosala
da nikada neće posustati,
da će njeni zidovi biti dovoljno čvrsti
da odole svakom udarcu malja tvoje harizme
i tvog ''onog nečeg'' za čiji opis pridjevi nisu izmišljeni.

Postanemo sve što smo se zarekli da nikada nećemo
ponavaljam kao opravdanje,
prizivam kao vodopad dovoljno silan da spere moj haram,
kao zemlju da zakopa moju slabost,
kao vatru da sprži pokliznuće sa normalne trake života.

Sada znam kako je kada si ona
kojoj se ne nudi ništa više
od trenutka kopnjenja tijela
dok je između njih samo dah,
a duše su na vrhuncu
karmičkog spoznavanja.

Sada znam kako je kada si ona
kojoj je dovoljno samo da
troha tog kurpulentnog tijela,
mrva te velelepne duše
ostavi trag na meni,
u meni,
kao dangu da sam bila ta
koja je sebe porekla
i proklela
tim susretom
koji mi mijenja oblike
dok se slivam niz tvoja leđa
dok ti curim iz očiju
dok me prebacuješ iz šake u šaku,
dok lijem niz tvoje udove.

Sada znam kako je kada si ona,
Pašana koja smije da te gleda
samo kada drugi ne gledaju,
koja grijehom okaja grijehe noću,
raspeta na krstu blagoslova i prokletstva
tog susreta zapisanog u kineskom, indijskom, astečkom horoskopu stoljećima prije naših rođenja, u mrtvom čvoru karmi.

Ipak, samo sam ona
čije kosmose uzburkavaš,
ustalasavaš,
uzvitlavaš,
ispomjeravaš
pa se tresem k'o Haiti 2010. godine
samo noću,
u predgrađu
u ne više tako nevinom proljeću,
dok se jutrom
kada odlaziš prvoj kajem
za ono što ću uraditi opet.
I opet...