Zaboravila sam vam reći
Jednu tajnu.
Ne umijem se sjetiti
Da prećutim njegovo ime, zaboga.
Trudila sam se, zaista jesam.
Ali lijena nedjelja me je
Držala na povodac.
Dobro ti veče, nestala ljubavi,
Kako si ti u ovim satima
Koji su toliko tvoji?
Grlim li ti se, nesebično?
Volim li ti se, neizbježno?
Otkriću vam tajnu mog
Stradanja
Zaboravila sam sebe
Jer sam se ostavila kod nekog njega.
Poprilično sam dobro tu.
Ne bih ja tu ništa mijenjala.
Možda malo više magije
Prosute kroz poljupce,
Razgovore,
Slutnje.
Možda me lijena nedjelja dočeka,
Da zajedno odglumimo boljitak.
Da zajedno damo aplauze
Poginulim ljubavima.
Uvijek sam se pitala šta to ostane
Nakon voljenja?
Ponedjeljkom svađanja.
Glupi dani vezani za obaveze.
Za plitke razgovore.
Za blokiranja i nepričanja.
Utorkom smo mirisali na uvrede.
Utorkom smo gazili, ronili
I davili se u sopstvenim suzama.
Srijeda je bila dan prkosa.
Srijedom smo rezali vene inatom.
Lomili nadanja zlurado.
Četvrtkom smo se podsmijavali
i tražili nasladu u našem zlu.
Četvrtak je režao na nas
Poput ucviljene kučke kojoj je dosta.
Petkom smo ćutali.
Petkom smo mislili.
A subota se intenzivno družila
Sa gospodinom petkom.
Subota ga je nagovarala
Na nove pohode.
I opet nedjelja.
Samo smo se nedjeljom voljeli.
I u decembru
I u aprilu.
I po snijegu, kiši,
I u sunčanim danima.
I nervozni,
I bolesni,
I umorni,
I tužni,
I ljuti.
Nedjeljom smo birali ljubav.
Nedjelju smo strašću opisivali.
Treperila su tijela,
Treperile su oči
I uzdrhtale butine.
Pohota je bila glavni krivac.
Strast je bivala zaslužna
Za trzaje tijela.
Ali trzaji duše..
Za njih su samo ljubav
I svaka sljedeća nedjelja
Bili blagoslov.
Jednu tajnu.
Ne umijem se sjetiti
Da prećutim njegovo ime, zaboga.
Trudila sam se, zaista jesam.
Ali lijena nedjelja me je
Držala na povodac.
Dobro ti veče, nestala ljubavi,
Kako si ti u ovim satima
Koji su toliko tvoji?
Grlim li ti se, nesebično?
Volim li ti se, neizbježno?
Otkriću vam tajnu mog
Stradanja
Zaboravila sam sebe
Jer sam se ostavila kod nekog njega.
Poprilično sam dobro tu.
Ne bih ja tu ništa mijenjala.
Možda malo više magije
Prosute kroz poljupce,
Razgovore,
Slutnje.
Možda me lijena nedjelja dočeka,
Da zajedno odglumimo boljitak.
Da zajedno damo aplauze
Poginulim ljubavima.
Uvijek sam se pitala šta to ostane
Nakon voljenja?
Ponedjeljkom svađanja.
Glupi dani vezani za obaveze.
Za plitke razgovore.
Za blokiranja i nepričanja.
Utorkom smo mirisali na uvrede.
Utorkom smo gazili, ronili
I davili se u sopstvenim suzama.
Srijeda je bila dan prkosa.
Srijedom smo rezali vene inatom.
Lomili nadanja zlurado.
Četvrtkom smo se podsmijavali
i tražili nasladu u našem zlu.
Četvrtak je režao na nas
Poput ucviljene kučke kojoj je dosta.
Petkom smo ćutali.
Petkom smo mislili.
A subota se intenzivno družila
Sa gospodinom petkom.
Subota ga je nagovarala
Na nove pohode.
I opet nedjelja.
Samo smo se nedjeljom voljeli.
I u decembru
I u aprilu.
I po snijegu, kiši,
I u sunčanim danima.
I nervozni,
I bolesni,
I umorni,
I tužni,
I ljuti.
Nedjeljom smo birali ljubav.
Nedjelju smo strašću opisivali.
Treperila su tijela,
Treperile su oči
I uzdrhtale butine.
Pohota je bila glavni krivac.
Strast je bivala zaslužna
Za trzaje tijela.
Ali trzaji duše..
Za njih su samo ljubav
I svaka sljedeća nedjelja
Bili blagoslov.
Нема коментара:
Постави коментар