Mehmed Mahmutović: Njen odlazak

Dugo smo ležali u tišini
Slušajući dobovanje kiše
Ona, uživajući u toplini moga tijela
I ja, uživajući u hladnoći njenog.
Tijelo joj se mlačilo u mom zagrljaju
Postajalo joj je toplije, što je jedino važno
U hladnim proljetnim noćima.
Duboko je disala, i, mislio sam da spava
Kada mi se obratila:
"Izađimo u šetnju."
Sad?
"Da, sad."
Kuda želiš da idemo?
"Želim da se oprostim, od grada i od tebe."

Ćutao sam, posmatrajući joj šake,
Misleći da će me voljeti zauvijek
I da će se vratiti, bez obzira što sutra odlazi.
Pomilovao sam je po vratu i desnom obrazu
Prije nego što je uspjela da se istrgne iz mog zagrljaja.
Ustali smo istovremeno, navlačeći odjeću
I, vidjevši svoj odraz u ogledalu, shvatio sam
Da vrijeme prolazi brže nego što mislimo
I da će mi duboka tišina i zvuk njenih koraka
Razlupati dušu u paramparčad
Prije nego što sam planirao.
Nismo se vratili kući.
Iz parka smo se uputili ka željezničkoj stanici.
Nekoliko minuta smo proveli sjedeći na klupi.
Njena ruka u mojoj ruci, njen oštar i zalutao pogled
I moje riječi bez odgovora.
Drhtale su joj ruke, a meni srce.

Prije ulaska u voz, poljubio sam je u čelo,
Pogledala me u oči i rekla baš ovako:
"Nikada nemoj prestati da pišeš."
Progutao sam tešku pljuvačku,
Ne znajući da ću već sutra
Pisati kako bih joj rekao koliko je volim, koliko mi nedostaje
I da duboko žalim što ne možemo da odemo na mjesto
Gdje neće biti potrebe da se rastajemo.
Smijao sam se samom sebi i svojim glupim nadama
Ne znajući da je prije nekoliko sekundi bila tu,
Da je sada otišla zauvijek
I da nikada neće odgovoriti na moja pisma.
Sada, tri mjeseca kasnije,
Pišem da bih stvorio svijet
I nju u njemu,
Ne bih li povjerovao,
Makar na tren, da je tu,
Kraj mene, hladne kože i razigrane duše,
Stvarna.


Нема коментара:

Постави коментар