Mehmed Mahmutović: Trebalo je da sinoć budem tu

Šalje poruku:
"Mazi mi se tvoje lice
u 3:58h dok učim anatomiju."

a ja nisam vidio tu poruku
sve do 10:35h kada sam otvorio laptop
i ušao da provjerim poruke u posljednja 24 sata.
dakle, u 10:35h sam živ, kuca mi srce,
boli me kičma i noge me bole, ali,
u funkciji sam, trpim i prsti su u
savršenom skladu sa mozgom.

pišem: trebalo je da sinoć budem tu.
da spavam i sanjam kako živimo u biblioteci.
sinoć je, dakle, trebalo da te razumijem
i da ti razumiješ mene i moje snove,
da mi maziš lice i kosu
svojim predivnim i hladnim rukama.
da učiš i budeš sigurna u sebe, spremna.
ujutro bih ti rekao da zaista sanjam
redovno, interesantno i intenzivno.
da sanjam ono o čemu i mislim
dok šetam ulicom ili da sanjam ono
što poželim u apsolutnoj tišini, pred san,
grleći i moleći Boga.
da, dok me maziš, sanjam duboko i divno.
da, dok si tu, kraj mene, budna
nikada ne sanjam loše, već
baš onako kako bih da živimo.
u biblioteci, recimo.
da ti tamo čitam i da zaspeš
i da te fotografišem kako spavaš.
da tamo učiš i da zaspem i da me maziš.
da položiš sve ispite.
da bude lijepo, jednostavno.
da bude kao da smo u filmu,
nekom našem filmu.
da je taj film stvaran
i da traje sve dok smo živi.
tako bih.
oprosti mi.
trebalo je da sinoć budem tu
i da te tješim kako ćeš da položiš
ispit iz anatomije. sada ti možda i nisam potreban.
možda si na ispit otišla ne misleći na mene.
možda i jesi mislila baš na mene.
ne znam. nemam pojma.
volio bih da jesi.
volio bih da dođem.
volio bih da sam tu

i da ti čestitam što si položila i bila najbolja.
da ti kažem da zaista i jesi najbolja.
oprosti što me ponekad nema, iako me silno tražiš.
trebaš znati da
mene kičma i noge nikada neće boljeti toliko mnogo
da neću moći da dođem i da ti čitam i da zaspeš i da te fotografišem. ili, da zaspem i da učiš i da me maziš
i da budeš dobro, motivisano i spremno za odlazak
na polaganje ispita. i da položiš. i da ti čestitam.
i da te odvedem na kolač.
i da ti kasnije napišem pjesmu.
i Tokina bih da ti čitam.
on kaže:
"Kad je ona radosna,
moj svemir se pretvori u zrak sreće koji sam ja."
oprosti mi.
oprosti mi ako si tužna što me nema.
doći ću, obećavam. meni je najvažnije
kada si ti radosna i zato ću sada da krenem.
čekaj me u gazi Husrev-begovoj 46, kod biblioteke.
baš bih tu da mi se svemir pretvori
u zrak sreće koji sam ja.
baš bih tu da te zagrlim
i poljubim i da ti čestitam
i da nikada ne odem.

Нема коментара:

Постави коментар