Zaklinjem te,
kada me ostaviš
zamršen u svakodnevnim metežima
šarenih igara mog uma,
umoran od nepoetičnih jutara
i prepoetičnih noći,
izgužvanih košulja,
dugih patetičnih stanja,
euforičnih napada,
plesanja uz ritam samo meni znan,
kada te zamori
rutinski optimizam,
kada ti dojade
brbljanja o svačemu i svemu koja počinjem od Kulina bana,
a ne završim nikad,
kada te iscrpe ispitne histerije,
kada kafe bez šećera prestanu da ti budu slatke,
kada se posječeš na oštrine mojih oblina,
kada ti dodija crvenilo mojih karmina
i vjerovanje u Čovjeka
nemoj mi iščupati jezik,
ne ostavi me nijemu
ostavi mi riječi za druge ljubavi,
nemoj mi iskopati oči,
ne ostavi me slijepu za druge mladosti,
nemoj mi odsjeći uši,
ne ostavi me gluvu za druge melodije.
Vapim ti,
ako me ostaviš
neka to bude u novembru,
da me vjetar šiba silinom mojih grijehova,
da mi prosušene kosti natapa kiša,
da me boli do paranja kože,
pucanja rebara,
do rascijepa u glavi.
Ako me ostaviš
i treba tako, jer
svilena su tvoja leđa da bi bila
noseća greda
konstrukcije mog svijeta
najprostije definicije paradoksa.
Kada me ostaviš,
samo me pusti,
neka boli ovaj pusti tren
zvani Život,
šta on drugo umije.
Prosim te,
prije nego što me ostaviš,
kao linoleum
izrezbari mi tijelo
rapsodijom dodira,
zagrizi me kao limun,
lizni kao so,
eksiraj kao tekilu,
prodri
sjurni
sruči se u mene,
razlij se po meni
dovoljno jako da te osjetim
u svim svojim pređašnjim
i budućim tijelima
tim mizernim, tijesnim ramovima ove duše,
dovoljno jako da te se sjetim
pri svakoj narednoj ljubavi
jednako žalosnoj.
kada me ostaviš
zamršen u svakodnevnim metežima
šarenih igara mog uma,
umoran od nepoetičnih jutara
i prepoetičnih noći,
izgužvanih košulja,
dugih patetičnih stanja,
euforičnih napada,
plesanja uz ritam samo meni znan,
kada te zamori
rutinski optimizam,
kada ti dojade
brbljanja o svačemu i svemu koja počinjem od Kulina bana,
a ne završim nikad,
kada te iscrpe ispitne histerije,
kada kafe bez šećera prestanu da ti budu slatke,
kada se posječeš na oštrine mojih oblina,
kada ti dodija crvenilo mojih karmina
i vjerovanje u Čovjeka
nemoj mi iščupati jezik,
ne ostavi me nijemu
ostavi mi riječi za druge ljubavi,
nemoj mi iskopati oči,
ne ostavi me slijepu za druge mladosti,
nemoj mi odsjeći uši,
ne ostavi me gluvu za druge melodije.
Vapim ti,
ako me ostaviš
neka to bude u novembru,
da me vjetar šiba silinom mojih grijehova,
da mi prosušene kosti natapa kiša,
da me boli do paranja kože,
pucanja rebara,
do rascijepa u glavi.
Ako me ostaviš
i treba tako, jer
svilena su tvoja leđa da bi bila
noseća greda
konstrukcije mog svijeta
najprostije definicije paradoksa.
Kada me ostaviš,
samo me pusti,
neka boli ovaj pusti tren
zvani Život,
šta on drugo umije.
Prosim te,
prije nego što me ostaviš,
kao linoleum
izrezbari mi tijelo
rapsodijom dodira,
zagrizi me kao limun,
lizni kao so,
eksiraj kao tekilu,
prodri
sjurni
sruči se u mene,
razlij se po meni
dovoljno jako da te osjetim
u svim svojim pređašnjim
i budućim tijelima
tim mizernim, tijesnim ramovima ove duše,
dovoljno jako da te se sjetim
pri svakoj narednoj ljubavi
jednako žalosnoj.
Нема коментара:
Постави коментар