Maja Babović: Pismo zlatnog dječaka

Par sati iza ponoći,
I vrijeme je da ogolim
Dječaka u meni.
Nek' odmara maska kraj jastuka,
Do jutra.
Kovitlaju sjene sjetnog dječačića
Po hladnim zidovima.
Tople boje za koje danju
Mjesta nema.
Uključiću neku baladu
Kad niko ne čuje
I samo večeras zaplakati
A da ti to ne znaš.
Nadaću se da ni sinoć nisi znala
Koliko sam plakao.
Izvini, ali ja te ne smijem.
Izvini, tako mora biti.
Ne pljuj na mene,
Ne moli Boga za nas,
I ne poturaj svoja leđa.
Preteško sam ja breme
Za krhku djevojčicu.
Koliko si noći legla
I osjetila toplinu oko sebe?

Koliko puta te obgrlila
Naježenost tijela?

Em, to sam bio ja,
I ti to dobro znaš.
Nikad nijesam umio plesati
U ritmu zaljubljenih rima.
Da jesam,
Najljepšu knjigu lirike
Posvetio bih tebi.
Najdražoj tebi
Od svih prije tebe.
Misliš da mene ne boli?
Ja se ćutnjom branim.
Ćutnjom izbjegavam
Da nanižem spisak zabluda
U tvoju divnu emociju.
Ne želim da te razočaram.
Pokatkad samo,
Usnijem pokoju tvoju siluetu.
Pokatkad, kažem.
Da ne padnem i sam u zabludu.
Da ne raskatančim
Svoje vlasništvo.
Ljepše te u ćutnji volim.
U meni prebiva misao
Da jednoga dana
Budeš majka moje djece.
Ali, ne.
Ja to ne smijem izgovoriti.
Jer to bi bilo obećanje,
A ja sam vjetar.

Ja živim milione tuđih života,
Ja nisam kao drugi.
Ti ćeš biti moje "zauvijek"
Ili mi nećeš biti ništa.
Ništa do sjećanje
Da sam i ja volio nekad.
A nisam nikad nikog
Kao tebe.
Eto ti odgovora, Em.
Zašto me nema
I zašto me čekaš...

Jer i ja čekam.
Da li jutarnju kafu,
Putovanje u Hilandar,
Ili neku misao
Da se javi, ne znam.
Ali i ja čekam nešto.
Znam da čekam.
Da budem tvoj
Ili da služim Bogu.
I ja čekam da se dočekamo.
Ne želim zaludu da obećavam.
Jer sve što izgovorim,
Znam da će te boljeti.
A ja ne želim da te boli,
Pa neka boli mene - za oboje.
Ja mogu tako.
Ponekad bih rekao da sam
Obični mrav.
Možda i on je veći čovjek od mene.
Možda me osuđuješ
Jer još uvijek nisam tvoj.
A koliko samo jesam!
Ali neću ti reći.
I ja sanjam tvoje snove,
I ja se stapam u svoje iluzije.
I ja bih nekada pobjegao umu
I stao pred tobom.

Ali plašim se.
Plašim, jer nikada ranije
Nisam ovako volio.
A i sumnjam da ću ikad.
Nekad mi je lakše otići.
Ne od tebe.
Od tebe nikad neću moći.
Od sebe odlazim.
Od ovog nesigurnog dječaka u meni.
A i šta će ti moja tišina?
Ja sam prazan čovjek,
Ja sam sam čovjek,
Ja sam težak čovjek.
Usamljenost mi je prezime.
Kamuflaža drugo ime.
Svi me mogu znati,
Ali me ne poznaje niko
Do onaj čovjek u ogledalu
Što se zlurado smije mome jadu.
Šta će tebi neko poput mene?
Stranac, dalek i tih?
Znam da me voliš,
I hiljadu razloga ćeš nabrojati
Zašto sam ja to voljen.
Ali ja i dalje bježim
U neko sjutra.
U neko iščekivanje što ne dolazi.
I ja bih tebe zagrlio.
I ja bih tebe svojom zvao.
Ali koja je svrha ako nije do vječnosti?
Ako baš želiš,
Pričekaj sa mnom!
Ne zahtijevaj,
Ne pitaj
I ne sumnjaj.

I biću tu.
Ili idi, traži svoju sreću.
I ja ću biti srećan.
Sad znaš sve, Em.
I ne proklinji me!
Čekamo se kroz vječnosti,
Možda se na kraju
I dočekamo.
Ali, pst, neću ti reći...
Varljive su riječi.
Slutimo se u tišini
I volimo se,
U inat svemu i svima.
I, da, ne govorim ovo ja.
Ovo je onaj zlatni dječak u meni,
Poslijeponoćni.
Onaj kog krijem i od kog bježim.
Onaj zaljubljeni u tebe...


Нема коментара:

Постави коментар