Ti slobodno možeš
da lijepiš laž po laž
na moje čelo
kao prsatoj pjevačici
stari svat zelene novčanice,
možeš da nevješto kriješ
tragove drugih žena,
možeš da razvlačiš granice
moje tolerancije
kao žvakaću gumu,
omalovažavaš moje ambicije,
spuštaš moje ideale na svoj nivo
negdje u debeli minus.
Ti slobodno možeš
da budeš hladan kao osveta
kada te zagrlim,
da kažeš kako sam smiješna
sa novom frizurom
iako sam se, glupava ja,
potrudila oko nje.
Možeš i da ne slušaš moje
bezbrojne dogodovštine,
da me tjeraš dođavola
pa tražiš da se vratim,
da igraš toplo-hladno
da neiskusno vagaš,
grubo šališ,
možeš i da kao klinac bališ za
neukusnim djevojkama,
šaraš pogledom po njima
želeći prazne ljušture savršenih mjera.
Možeš da diraš Arhimedove krugove,
sebi pripišeš teoriju relativiteta,
pokolenjima pričaš kako je jabuka pala na tvoju glavu.
Možeš da budeš poltron,
nejaki sin,
vođa ili hrabri prestolonasljednik.
Možeš sve.
I ja bih ti poljubila slabosti,
sa lunom i zvjezdicom na jednom
i krstićem na drugom dlanu
tražila pomilovanje za tvoje grijehove,
sljuštila ti kožu sa strijama prošlosti
pa skrojila novu,
radovala ti se kao bremenita žena
povratku svog dilbera iz vojske,
jer ti možeš,
možeš sve...
Ali ne možeš,
kada postanem
prazna kao materica
poslije abortusa bez šanse
da ikada osjeti porođajne kontrakcije,
razorena kao skladne porodice devdesetih,
posramljena kao čestit čovjek ratom u Jugoslaviji,
nazad iz živog blata moje ravnodušnosti.
A postala sam.
Dok toneš sve dublje
krikom probijaš zvučni zid
meni zvučiš kao zvono od krina,
dok trzajima izazivaš zemljotrese
što obaraju rekorde Rihterove skale,
nepomična sam kao spomenik.
Uzalud ti trud, sviraču,
neka pucaju žice,
prokrvare jagodice
ne igram (više) kako ti zasviraš.
Ti si mogao,
mogao si
zamalo pa sve.
da lijepiš laž po laž
na moje čelo
kao prsatoj pjevačici
stari svat zelene novčanice,
možeš da nevješto kriješ
tragove drugih žena,
možeš da razvlačiš granice
moje tolerancije
kao žvakaću gumu,
omalovažavaš moje ambicije,
spuštaš moje ideale na svoj nivo
negdje u debeli minus.
Ti slobodno možeš
da budeš hladan kao osveta
kada te zagrlim,
da kažeš kako sam smiješna
sa novom frizurom
iako sam se, glupava ja,
potrudila oko nje.
Možeš i da ne slušaš moje
bezbrojne dogodovštine,
da me tjeraš dođavola
pa tražiš da se vratim,
da igraš toplo-hladno
da neiskusno vagaš,
grubo šališ,
možeš i da kao klinac bališ za
neukusnim djevojkama,
šaraš pogledom po njima
želeći prazne ljušture savršenih mjera.
Možeš da diraš Arhimedove krugove,
sebi pripišeš teoriju relativiteta,
pokolenjima pričaš kako je jabuka pala na tvoju glavu.
Možeš da budeš poltron,
nejaki sin,
vođa ili hrabri prestolonasljednik.
Možeš sve.
I ja bih ti poljubila slabosti,
sa lunom i zvjezdicom na jednom
i krstićem na drugom dlanu
tražila pomilovanje za tvoje grijehove,
sljuštila ti kožu sa strijama prošlosti
pa skrojila novu,
radovala ti se kao bremenita žena
povratku svog dilbera iz vojske,
jer ti možeš,
možeš sve...
Ali ne možeš,
kada postanem
prazna kao materica
poslije abortusa bez šanse
da ikada osjeti porođajne kontrakcije,
razorena kao skladne porodice devdesetih,
posramljena kao čestit čovjek ratom u Jugoslaviji,
nazad iz živog blata moje ravnodušnosti.
A postala sam.
Dok toneš sve dublje
krikom probijaš zvučni zid
meni zvučiš kao zvono od krina,
dok trzajima izazivaš zemljotrese
što obaraju rekorde Rihterove skale,
nepomična sam kao spomenik.
Uzalud ti trud, sviraču,
neka pucaju žice,
prokrvare jagodice
ne igram (više) kako ti zasviraš.
Ti si mogao,
mogao si
zamalo pa sve.
Нема коментара:
Постави коментар