Znaš kako kažu neki
Da znaju da neće doživjeti tridesetu
Da jednostavno osjećaju da im je suđeno da nose teret svog imena
Da nikad neće preći granice
Ove zemlje
One u glavi
One koji su njihovi preci zacrtali
Da će biti oni koji će uvijek više davati
Tako i ja znam da neću doživjeti da spojimo nedelju dana
Spokojne stabilnosti
Ušuškane udobnosti
Uvijek će se naći nešto
Slabije od svakog ponaosob, a jače od nas zajedno
Zato i znam da neću stići da te volim po ramenima,
šakama
ljetnjim noćima
Neću stići da te grlim kontinuirano
Znam i da postoje priče koje uspijevaju
Ali ova nije ta
Meni je suđeno da žrtvujem ljubav zarad stabilnosti
Moji su roditelji uradili suprotno
A ljubav je uvijek preskakala generacije
Kao prokletstvo njene vrijednosti
Zato i kažem
U redu je
Biće u redu ako budeš srećan
A ne podijeliš sreću sa mnom
Biće potpuno u redu ako izgradiš snove držeći za ruku neku smireniju, poslušniju
Neku koja ne pliva u potisnutom bolu
Ne može nas biti dvoje sa nerazuzdanima urlicima
Jer ko bi tu koga uspokojio
Zato ti kažem
U savršenom je redu da mi okreneš leđa.
Нема коментара:
Постави коментар