Maja Babović: Rođendanska

Septembar, Kako to pozno zvuči! Zgužvani jesenji dan Se bliži. I dvadeset prva godina Moga postojanja Otkotrljaće se u rijeku života, bespovratno. Daleka ja, nijemo ću Zaželjeti jednu želju. Nevažnu. Jedno sanjarsko oko Da se budi kraj moga Golišavog ramena. Jedno ime Nikad izgovoreno. Septembar. Kako to pozno zvuči! Da mi je da sam godinu mlađa, Pa da znam šta mi je činiti. Ili godinu starija, Pa da ova bol nije toliko svježa. U ritmu jesenjih sonata, I kišom što svira klarinet Duž pločnika bezvremenskog, Bezimenog grada, Večeras se piše Rođendanski stih. O nekoj njoj. I o nekom njemu. O nekim njima. Ljubavnicima, Prijateljima, Preželjenima. U ponoć, Kada se sklope kazaljke I budem starija za godinu dana. I kada svi budu nasmijani Sa poklonima u rukama I pjesmom na usnama, Grlivši me, Voljevši me, Čestitajući mi Kao da sam na lutriji dobila, Ja ću pogledati u nebo. I zagristi usnu. Sjetivši se... Dvojice mojih muškaraca Koji nikada više Neće biti moji. A koliko su bili. Poželjeću želju. Tešku. Neostvarivu. Njih dvojicu. Njega kako me predaje U ruke drugog njega. Njega. Mog kralja. I njega, mog princa. Septembar, Kako to pozno zvuči. Vrijeme rastajanja. Vrijeme nestajanja. Vrijeme odlazaka I kasnih sastanaka. I vrijeme nevremena. Bure ispod obrva. Kada.. Kada klinka shvati Koliko su njeni snovi I dalje snovi. I dalje želje. I kako baš nikada Neće ugledati Svjetlost dana. Septembar, Kako to pozno zvuči. Trinaesti na pomolu, A u duši praznina.



1 коментар:

  1. Prelepo i veoma dirljivo. Svaka čast, stvarno si neverovatna!

    ОдговориИзбриши