Septembar,
Kako to pozno zvuči!
Zgužvani jesenji dan
Se bliži.
I dvadeset prva godina
Moga postojanja
Otkotrljaće se u rijeku života, bespovratno.
Daleka ja, nijemo ću
Zaželjeti jednu želju.
Nevažnu.
Jedno sanjarsko oko
Da se budi kraj moga
Golišavog ramena.
Jedno ime
Nikad izgovoreno.
Septembar.
Kako to pozno zvuči!
Da mi je da sam godinu mlađa,
Pa da znam šta mi je činiti.
Ili godinu starija,
Pa da ova bol nije toliko svježa.
U ritmu jesenjih sonata,
I kišom što svira klarinet
Duž pločnika bezvremenskog,
Bezimenog grada,
Večeras se piše
Rođendanski stih.
O nekoj njoj.
I o nekom njemu.
O nekim njima.
Ljubavnicima,
Prijateljima,
Preželjenima.
U ponoć,
Kada se sklope kazaljke
I budem starija za godinu dana.
I kada svi budu nasmijani
Sa poklonima u rukama
I pjesmom na usnama,
Grlivši me,
Voljevši me,
Čestitajući mi
Kao da sam na lutriji dobila,
Ja ću pogledati u nebo.
I zagristi usnu.
Sjetivši se...
Dvojice mojih muškaraca
Koji nikada više
Neće biti moji.
A koliko su bili.
Poželjeću želju.
Tešku.
Neostvarivu.
Njih dvojicu.
Njega kako me predaje
U ruke drugog njega.
Njega. Mog kralja.
I njega, mog princa.
Septembar,
Kako to pozno zvuči.
Vrijeme rastajanja.
Vrijeme nestajanja.
Vrijeme odlazaka
I kasnih sastanaka.
I vrijeme nevremena.
Bure ispod obrva.
Kada..
Kada klinka shvati
Koliko su njeni snovi
I dalje snovi.
I dalje želje.
I kako baš nikada
Neće ugledati
Svjetlost dana.
Septembar,
Kako to pozno zvuči.
Trinaesti na pomolu,
A u duši praznina.
Prelepo i veoma dirljivo. Svaka čast, stvarno si neverovatna!
ОдговориИзбриши