Maja Rančić: Izgubljena sreća

Prestala sam da se plašim Onog trenutka kada sam prestala da sanjam. Onog trenutka kada sam izgubila nešto što sam silno želela. Jer tog trenutka preokrenete svoj svet,
zaobiđete prepreke i nastavljate pravo,
bez puteva koji vas čine živim dok ne stignete do cilja. Vratila sam sat za tri kruga unazad, toliko mi je trebalo da se vratim do sreće. Nije je bilo na istom mestu. Otključala sam vrata,
ne bi li ušla (možda se plašila naglih pokreta) ta moja mala stidljiva sreća. Pokušala sam da zaspim i zaspala sam, nakon toliko sati. Vrata su i dalje bila otključana, ali sam se probudila sama. Izgleda da dobre priče imaju samo dobar početak.
I to je sve. Srećo, ti mali smislu mojih osmeha,
zašto si tako surova u svetu u kojem te imaju samo oni koji te ne zaslužuju, a nemaju oni koji te silno žele. Odgovor nisam dobila. Sledeće večeri mi je već bilo lakše,
svaka bi sledeća trebala biti za korak bolja. U suštini, najteže je zaspati,
a dan kao dan nekako prođe,
jer čekate to što se izgubilo,
pa i ako se ne vrati, uvek postoji nada. Roletne spuštene na pola da se ne vidi kako je samo tama u sobi. Senke se prepliću u prozoru, igraju se sa mesečevim sjajem. Večeras je puniji nego ikad. Nekad su me plašile, prekrivala sam oči jorganom. Večeras sam izgubila jednu sreću, kažem vam, silno sam je želela. Večeras sam gledala u prozor širom otvorenih očiju. Prestala sam da se plašim.



Нема коментара:

Постави коментар