Na kafi sa psihologom: Umeće svađanja

Psiholog: Bojana Obradovićsavetovalište ''Entera''

Umeće svađanja. Svađanje zapravo nije odgovarajuća reč. Diskusija je približnija onome što želim da kažem, ali reč diskusija vezujemo za posao, obrazovanje, javne rasprave. Kada je reč o međuljudskim odnosima učestalije su: svađa, rasprava, razgovor.

Za mene su svađe dugo bile vrlo nepoželjne, do tačke potpunog izbegavanja. Kasnije, kada više nisam bila dete, činilo mi se da se sve može rešiti razgovorom i istinom. Ali... To ''ali'' se skoro uvek pa javi, zar ne? ''Ali'' je nekad došlo iz detinjstva, nekad iz prirode odnosa, nekad iz anksioznosti povodom budućnosti, a najčešće je ''ali" je skup svega toga.

Kao višegodišnji nemi svedok svađa i sudija bez prava na nepristajanje dodeljene uloge, nazvala bih to "pozorište u kući". Najproblematičniji deo bio je neizvesnost. Kada ne postoji obrazac svađa, onda nikada ne znate šta će biti okidač i za koga ćete ovaj put "ispaštati". Iskustvo vas nauči da izbegavate nevidljivo minsko polje. Ako bih ikada bila istraživač, hipoteza bi mi zasigurno bila da su najbolji pregovarači u istoriji - jedinci koji su odrasli u disfunkcionalnim porodicama. Nije da je onima koji imaju braće i sestre mnogo bolje, ali njihova patnja se deli kao i zaštita. Jedinci moraju sami da nauče da se bore i da prežive, opet sami, u džungli odraslih čiji svet ne razumeju (dečje emocije su sirove, način razmišljanja se menja srazmerno uzrastu, i kapacitet za nošenje sa stresom je drugačiji nego kod odraslih). Samim tim deca iz takvih porodica bila su prinuđena da nauče da čitaju znakove opasnosti i da razvijaju umeće izbegavanja konflikta, pa, do savršenstva. Naravno, neka deca reaguju agresijom na takve situacije u porodici. Ona deca koja su se povlačila, kasnije u odraslom dobu mogu imati dodatnih problema u vidu preteranog razumevanja tuđih problema, ili nedostatak postavljanja granica.

Deca iz porodica gde su svađe bile način komunikacije, uglavnom idu u jednom od dva smera: i sami komuniciraju kroz svađu ili potpuno izbegavaju istu. Prvi su skloni osećanju besa, povređenosti, razočaranosti, prkosa, ljubomore, dok su drugi skloniji anksioznosti, depresiji, osećanju krivice, niskom samopoštovanju. Prvi na kratke staze dobijaju ono što hoće, dok na duže staze uglavnom bivaju opaženi kao agresivni od strane okoline i napušteni (bilo u vezi, bilo otkaz na poslu). Sa druge strane, oni koji ne umeju da se svađaju i zauzmu za sebe - često su žrtve u različim aspektima što, nažalost, dovodi do pogoršanja slike o sebi. I jedni i drugi svakako treba da promene stil komunikacije. To ipak nije tako jednostavno. Stil komunikacije je samo vrh ledenog brega.

Dok je svađa nepoželjan i često štetan oblik komunikacije, konstruktivna rasprava je poželjna. Šta ako neko neće uopšte ni pod kojim uslovima da se raspravlja? Za većinu vas to možda zvuči nemoguće, ali psihoterapijska praksa pokazuje drugačije. Određeni broj ljudi se ne upušta u svađu/raspravu/niti bilo kakav razgovor koji bi mogao da dovede do toga. Strategije izbegavanja mogu biti različite.Od fizičkog neprisustva do stalnog popuštanja. Sa druge strane, jedan deo onih koji se ne svađaju posle određenog broja godina, ili problematičnih situacija, mogu "eksplodirati" i "sasuti sve u lice", pri čemu se onaj drugi najčešće iznenadi. Faktor iznenađenja potiče iz više razloga: osoba ranije nije pokazivala znake i sklonosti svađi, uvek je bilo sve u redu i lako su se dogovarali, osoba nije ni slutila šta joj je sve zamerano godinama u nazad. To se ponekad pretvori u "ispostavljanje računa". U takvim "obračunima" često "stradaju" prijateljstva, poslovni odnosi i ljubavne veze. Osim što onaj kome je "prekipelo" najzad kaže sve, onaj kojem je to izrečeno zatečen neretko tumači novonastalu situaciju kao dvoličnost.

Da li odrasla osoba može naučiti da se raspravlja, a da se ne posvađa? Iskustvo pokazuje da može. 

Važno je razumeti šta je dovelo do toga da se takav oblik komunikacije izbegava i šta za osobu znači svađa. Navešću neke primere. Osoba koja je u detinjstvu posmatrala članove porodice kako se svađaju svakodnevno, a neretko videla i fizičko nasilje, može izbegavati svađu iz više razloga: ''Ja nikada sebi neću dozvoliti da budem kao oni'', ''Najgora moguća stvar koju dvoje mogu da urade jeste da se svađaju'', ''Ne smem da se svađam jer se bojim svojih reakcija, možda bih mogao-la da ga udarim'', ''Ako se svađate, onda se ne volite i ne poštujete'', ''Odrasli ljudi ne smeju tako da se ponašaju''. Ponekad svađe uopšte ne moraju biti prisutne u kući, već u toku odrastanja dete može biti izloženo vršnjačkom nasilju, ili doživeti napuštanja od strane prijatelja nakon svađa, koje kasnije može tumačiti kao sigurne znake napuštanja i prekida odnosa. Određeni broj odraslih se ne raspravlja jer veruje da ne može da podnese neprijatnost koja prati takve razgovore.

Zdrave i funkcionalne veze podrazumevaju raspravu i neslaganje, ponekad. To ne znači da treba da se svađate (to bi bilo napadanje tuđe ličnosti a ne ponašanja, vređanje, namerne provokacije), već da treba da naučite da se zauzimate za sebe i svoje želje.

Osoba koja je u vezi sa onim ko se boji rasprava i izbegava ih, može postati frustrirana i namerno izazivati ne bi li dobila bilo kakvu reakciju. To vodi u začarani krug.

Rasprave nam pomažu da se bolje shvatimo. Da iskažemo šta nam smeta, šta nam nedostaje, gde smo različiti i zašto. Drugi ljudi nisu mi, a ni mi nismo drugi ljudi. Imamo pravo da mislimo, osećamo i želimo drugačije. Ponekad ćemo to iskazati kroz raspravu. Dobra rasprava dovodi do boljeg razumevanja i poboljšanja odnosa. 



Bojana Obradović je 2013. godine pokrenula prvo besplatno online savetovalište za studente, u okviru projekta Pričajmo o tome (www.pricajmootome.rs). Pored savetovališta za studente, svi građani mogu besplatno prisustvovati radionicama i predavanjima. Za sve dodatne informacije javite se na mail: bojana.obradovic7@gmail.com


#psihologija

insp.

Нема коментара:

Постави коментар