Lejla Kašić: Ona sam

Ona sam
ničija,
nečija,
svačija,
svetica i grešnica.
Ona sam što je voljela, ne do kraja,
već do stida Stvoritelja,
jer neko zna voljeti više od njega.
Ona sam što će te slušati i pamtiti redosljed riječi, pauze, intonacije
iako se čini da pričam samo o sebi.
Ona sam željna života kao umrli par trenutaka pred smrt,
ljubavi kao siroče u nemilosti izvan majčina zagrljaja.
Ona dvorska luda sam,
dežurni klovn
koji će nasmijati sve oko sebe,
pa onda smijehom izvrištati svoju bol.
Ona sam što ljepotu traži u svim stvarima,
jer ,,красота спасет мир",
što vjeruje u dobrotu stranaca
i to da smo, kada ućute svi nemiri,
svuku sve marke i ugase telefoni,
svi mi tek nesrećna bića,
tananih duša i teških sudbina.
Ona sam dovoljno mlada da bih bila dovoljno luda
da nalazim načine,
gubim izgovore,
ne provjerim
a povjerujem,
ona sam
neuhvatljiva,
neshvatljiva,
rastrzana između svih svojih Ja
a odana samo jednom,
onom najnaivnijem,
najkrhkijem,
najdjetinjastijem.
Ona sam
egocentrična,
plahovita,
hirovita,
razmažena,
želim sve sada i odmah i u ovom trenutku
i da bude sve po mom, iako nije nužno da znam šta to podrazumijeva.
Ona sam što će poslije dvije čaše vina
izdati sve lirsko u sebi
i raskalašno plesati svu noć,
prepustiti se zvucima,
strastima
i slastima.
Ona sam koja ne prašta.
Ona sam koja ne ostaje.
Ona sam što opstaje.
Ona sam što nikada ne prodaje trenutke, sjećanja
na ukus naninih posljednjih hurmažica,
na prvog ljubimca,
na bratov bicikl marke BMX,
modrice od padanja sa njega,
pravljenje fudbalskog terena na ulici od četiri kamena,
crvenu torbu đaka prvaka,
majčin glas dok mi čita bajke,
sjećanja na prvi dim cigareta,
prvi kaput,
karmin,
pirsing,
tetovažu,
prve nježnosti,
prve, druge, pete,
ostvarene, neostvarene, izmišljene,
precijenjene, potcijenjene ljubavi...
Ne zaboravljam i ne prodajem život.
Ni ljude.
Oni mene jesu.
Ni za šaku rubalja.
Bila sam i jesam
ovakva kakva sam
i zar takva baš nikada
nisam bila vrijedna nečije borbe?
Nečije stisnute petlje i pesnice?
Ne mora to biti poduhvat dostojan Grka i Trojanaca,
ne moraju se odlučno bacati kocke,
praviti strategije i teorije zavjere,
rušiti gradovi,
graditi viseći vrtovi,
ispijati otrovi,
već da me neko,
samo jednom, dok sam
zažarena za te ruke,
pupak,
vrat,
dah,
ne natjera da pomislim: ''Zar i ti, sine Brute?''.




Нема коментара:

Постави коментар