Mehmed Mahmutović: Dopustio sam da te zavolim

Puštam ti još jedan
Zalazak sunca
Kao što si ti
Pustila
Moje tijelo
U okeane
Svojih plavih očiju.
Dopustio sam
Dopustio sam najistinitijem sebi
Da te zavolim
I ne, ja ne volim kada griješim
Kada je ljubav površna
Ukaljana nemoralom
I sebičnošću.
Kada traje kratko
A boli dugo
Toliko dugo
Da čovjek ni sam ne zna
Hoće li je do kraja nestati.
I da, to sam ja. Ovo sam ja.
Dopustila si mi
Da odbolujem.
Dopustio sam
Ni sam ne znam kako
Da prebolim,
Prebolio sam
Sve što me ikada
Slomilo
I napustilo.
Kažeš
Da sam
Tvoje veliko srce,
Kažem ti da si
Krv u meni.
Dok se boje večerašnjeg zalaska
Ulijevaju u tvoje oči, tvoje bore
U tvoje šake i tvoju dušu
Ja imam dovoljno vremena da
Oćutim
Tvoje rađanje
I smrt
Svih tvojih bližnjih.
Imam dovoljo vremena da
Oćutim
I svoje rađanje
I smrt svih
Mojih bližnjih.
Dopusti mi
Da te pustim
Da preboliš
I odboluješ
Sve što te
Ikada slomilo
I napustilo.
Dopusti mi još
Da te zagrlim
I da ti svojim
Teškim šakama
Vratim slomljene komade
Života
Trenutaka
Osmijeha
Srca
Duše...
Dopusti mi
Da nikada ne odem.
I, molim te,
Ostani svoja.
Samo tako mogu
Dopustiti
Da te
Neki tvoji
Moji
I naši
Napuste i slome
I da te grlim
Kako bih dokazao
Sebi da si stvarna
I tebi
Da su ljudi
Po prirodi sebični i loši,
Kako bih ti dokazao
Koliko si
U samo jednom zagrljaju
Moja.
Dopustio sam da te zavolim,
Dopusti mi da ne odem,
Da nikada ne odem.




Нема коментара:

Постави коментар