Intervju: Lejla Kašić
Iza jednog širokog osmijeha i viteškog imena skriven je, blagosloven skromnošću, mladić nespornog talenta. Riječ je o Igoru Pejoviću, Podgoričaninu, čijoj su nadarenosti za, kako kažu, najnježniji i najkrvaviji instrumenta – violinu svjedočile brojne koncertne dvorane, a dlanovi se žarili od aplauza, kako u matičnoj Crnoj Gori, tako i u brojnim zemljama u inosranstvu. Dobitnik je laskavih nagrada i priznanja, a talenat je izbrusio uz pomoć profesora Igora Petruševskog na Konzervatorijumu ,,Richard Wagner'' u Beču, gdje je Igor i završio magistarske studije, kada je imao svega dvadeset jednu godinu. Osim toga, Igor se bavi i humanitarnim radom kao član Rotarakt kluba u Podgorici, organizacije koja na volonterskoj osnovi sprovodi humsnitarne akcije za pomoć onima kojima je to potrebno.
Tokom jednog od naših ranijih razgovora kazao si da si već sa četiri godine znao čime ćeš se baviti. Kako? Vođen kakvom intuicijom si znao da je violina za tebe?
Vrlo je teško da će dijete od četiri godine imati dovoljno razvijen osjećaj privlačnosti i da već tada može pouzdano znati šta ga privlači, a šta ne. Mogu reći da je to više bila intuicija mojih roditelja, koju sam je vrlo brzo i lako prihvatio. Imao sam osjećaj da sam rođen sa violinom, jednostavno - bili smo skladni. Onda su počeli prvi nastupi, koncerti, uspjesi koji su svjedočili tome da su moji roditelji bili u pravu.
Tvoj put do uspjeha, čini se, bio je jako brz. Nakon završene osnovne škole, upisao si se na Muzičku akademiju na Cetinju. To je vrlo osjetljiv period u odrastanju. Da li misliš da si nešto propustio ili da ti je nešto nedostajalo u tim godinama, u odnosu na tvoje vršnjake?
Nesumnjivo je da sam bio forsiran i fokusiran. Akademiju sam završio kada sam imao samo osamnaest godina. Sada primjećujem da je pažnja bila usmjerena samo na muziku, a umjetnost i umjetnika čine i druge oblasti kao što su: fizika, hemija, matematika, iako se čini da su one manje važne. Na neki način sam ostao uskraćen za ta znanja, ali kao i uvijek u životu nešto dobiješ, a nešto izgubiš. Tako da sam ja do svog punoljetstva iza sebe imao veliki broj posjećenih zemalja, kao što su Frnacuska, Italija, Rusija, zatim saradnje sa velikim umjetnicima, a izgubio sam možda neki termin fudbala.
Koliko je teško stvarati u jednom društvu koje je gotovo pa imuno za doživljaj lijepog?
Ne bih da budem pesimističan, ali nakon mnogo godina truda da ovo društvo prihvati umjetnost, odustao sam od te ideje. Tako sam svoj umjetnički kutak pronašao van grada. Tu i stvaram. Tu imam svoj mir: klavir, kamin, tišinu, svoju oazu. Sve to asocira na životnu priču Glen Gulda, doduše u jednom drugom duhu. I tu se dešava mnogo više stvari nego u grad. Svakodnevno sa kolegama pripremam nastupe izučavajući epohe i stilove, stvarajući nova djela, ne osvrćući se mnogo na spoljnja dešavanja, jer me uvijek razočara naša sredina, ophođenje prema njoj, manjak kulturnih dešavanja, posrnuće omladine i onda me dodatno razočara to što sve to razočarava jako mali broj ljudi.
Da li postoje trenuci kada sumnjaš u sebe i da li smatraš da umjetnik nikada ne treba da bude zadovoljan svojim trenutnim djelom, jer na taj način gubi motivaciju za dalji rad?
Sumnja je sasvim realna, sve dok je konstruktivna, kao i očekivanja. Ne vjerujem u to, jer jednostavno zna se kada je nešto dobro i kada može da ide dalje. Kada sam zadovoljan, to je samo dodatni vjetar u leđa. Duh je suština umjetnosti, a spartanski rad je neophodan kao sredstvo. Ne znam da li se duh gradi ili posjeduje, ali svakako se mora raditi na njemu.
Imao si priliku da učiš od istaknutih imena kao što su: Igor Petruševski, Mihael Kopelman, Irina Jašvili, Zoran Mienković, Andrej Kurti, Jin Wang. Koliko motivišu, odnosno obavezuju te časti?
Nisu uvijek svi najbolji profesori zaista najbolji. Neki od njih su stekli slavu zaista zasluženo, pa danas pokušavaju da je unovče zaboravivši na muziku. Petruševski je, recimo, majstor svog zanata, posjeduje nevjerovatnu odgovornost prema studentima, kao i Kopelman, legenda violinizma. U Beču sam nastupao sa Bečkom filharmonijom, koja je jedna od najutucajnijih filharmonija sa najdužom tradicijom. U tim nastupima i probama sam uživao. Zaista je čast svirati iza koncert majstora Bečke filharmonije, ali trudim se da ne postoji pritisak. Svakako posjedujem nešto što oni nemaju, a to je mladost, tako da velikim koracima grabim naprijed u osvajanje novih vještina, saznanja i iskustva.
Biti umjetnik nije lako. Često je teško održavati balans izmešu ,,običnog'' i ,,našeg'' svijeta. Da li si nekada prosto poželio da odustaneš? I šta je ono što te gura naprijed?
Nikada nisam pomislio da je taj drugi svijet snažniji od našeg. Svijet umjetnika je doživljajno toliko snažan da se ne može poljuljati. Umjetnost podrazumijeva snažnu ličnost, duh, proizvod čovjeka koji ostaje poslije njega, a koji se stvara u trenutku. Nikada nisam pomislio da odustanem, a kao inspiraciju koristim mladalačku energiju, pa se trudim da guram naprijed bez bespotrebnog pritiska i intelektualizacije događaja. Osim toga, uspjesi me nevjerovatno pokreću.
Čini se da je tvoj uspjeh uglavnom vezan za zemlje u inostranstvu. Da li to znači da svoju budućnost vezuješ za neku od njih?
Da bih doživio uspjeh vani, prvo sam ga morao doživjeti ovdje, samo što su uspjesi iz inostranstva uvijek zvučniji i ozbiljnije se shvataju. Svoju blisku budućnost vezujem za inostranstvo, jer tamo se nudi više prilika, ali svoju dalju budućnost vezujem za Crnu Goru, jer smatram da je pošteno i prirodno da sve što si naučio i stekao vratiš tamo odakle si i krenuo. Savršeni krug prirode – rađaš se i umireš na istom mjestu.
Da li u tvom životu ima mjesta i za druge ljubavi, osim one prema violini? Na koji način provodiš slobodno vrijeme?
Jedan umjetnik ne može samo da stvara. Mora da nakupi što više iskustva, da bude pun svega i svačega kako bi imao šta da pokaže i prenese. To naše djelo predstavlja našu ličnost koja nikako ne smije da bude prazna. Volim more, ljeti sam na Adi Bojani, zimi skijam, proljeća provodim u prirodi, a jesen posmatram kroz prozor držeći violinu ili neku dobru knjigu u ruci. Isto tako rado posjećujem festivale. I želim da naučim da mačujem.
Pored svega toga, ti nalaziš vremena da se povetiš humantiranom radu. Kako je to počelo i kakav je tvoj doživljaj takvih aktivnosti?
Rotary klub je na neki način tradicija u mojoj porodici. Djed je bio član, moj otac, pa je očekivano da i ja nastavim tim putem. Član sam Rotarakt kluba koji predstavlja podmladak Rotary kluba. Te aktivnosti pružaju mi veliko zadovoljstvo, vraćaju zahvalnost i unutrašnji mir. Onima kojima je potrebno pomažemo materijalno ili jednostavno druženjem. Prilikom obilazaka starih, nemoćnih, hendikepiranih, vidiš sav jad, tugu, i razočaraš se u svijet, a onda te dodatno podstakne hrabrost i upornost tih ljudi da ne odustanu. Prenesu onu istinsku pozitivnu energiju koju ima čovjek osuđen na jako težak život, i ne preostaje ništa drugo osim da i ja sam na najbolji način usvojim neke životne mudrosti iz takvog iskustva.
Da li za sami kraj našeg razgovora imaš nešto da poručiš mladim ljudima, i onima koji vole i onima kojima umjetnost nije baš bliska?
Svakako da moderno doba donosi dobre i loše stvari. Pozivam mlade na mudrost kojom bi iskristalisali ono što vrijedi od onoga što je prolazno. Najveći dar modernog vremena je put slobode duha, identiteta, mišljenja, samog čovjeka. To je nešto što će ostati. Isto kao jedan Bah i jedan Mocart koji traju već 250 godina, čija je svavremenost neupitna. Puno odgovora na pitanja i ovog našeg vremena krije se u tim djelima. Samo ih je nemoguće pronaći u prolazu, u današnjem trendu površnosti. Tako da, draga Lejla, na nama je da biramo, u duhu slobode modernog doba.
#intervju
insp.
Iza jednog širokog osmijeha i viteškog imena skriven je, blagosloven skromnošću, mladić nespornog talenta. Riječ je o Igoru Pejoviću, Podgoričaninu, čijoj su nadarenosti za, kako kažu, najnježniji i najkrvaviji instrumenta – violinu svjedočile brojne koncertne dvorane, a dlanovi se žarili od aplauza, kako u matičnoj Crnoj Gori, tako i u brojnim zemljama u inosranstvu. Dobitnik je laskavih nagrada i priznanja, a talenat je izbrusio uz pomoć profesora Igora Petruševskog na Konzervatorijumu ,,Richard Wagner'' u Beču, gdje je Igor i završio magistarske studije, kada je imao svega dvadeset jednu godinu. Osim toga, Igor se bavi i humanitarnim radom kao član Rotarakt kluba u Podgorici, organizacije koja na volonterskoj osnovi sprovodi humsnitarne akcije za pomoć onima kojima je to potrebno.
Tokom jednog od naših ranijih razgovora kazao si da si već sa četiri godine znao čime ćeš se baviti. Kako? Vođen kakvom intuicijom si znao da je violina za tebe?
Vrlo je teško da će dijete od četiri godine imati dovoljno razvijen osjećaj privlačnosti i da već tada može pouzdano znati šta ga privlači, a šta ne. Mogu reći da je to više bila intuicija mojih roditelja, koju sam je vrlo brzo i lako prihvatio. Imao sam osjećaj da sam rođen sa violinom, jednostavno - bili smo skladni. Onda su počeli prvi nastupi, koncerti, uspjesi koji su svjedočili tome da su moji roditelji bili u pravu.
Tvoj put do uspjeha, čini se, bio je jako brz. Nakon završene osnovne škole, upisao si se na Muzičku akademiju na Cetinju. To je vrlo osjetljiv period u odrastanju. Da li misliš da si nešto propustio ili da ti je nešto nedostajalo u tim godinama, u odnosu na tvoje vršnjake?
Nesumnjivo je da sam bio forsiran i fokusiran. Akademiju sam završio kada sam imao samo osamnaest godina. Sada primjećujem da je pažnja bila usmjerena samo na muziku, a umjetnost i umjetnika čine i druge oblasti kao što su: fizika, hemija, matematika, iako se čini da su one manje važne. Na neki način sam ostao uskraćen za ta znanja, ali kao i uvijek u životu nešto dobiješ, a nešto izgubiš. Tako da sam ja do svog punoljetstva iza sebe imao veliki broj posjećenih zemalja, kao što su Frnacuska, Italija, Rusija, zatim saradnje sa velikim umjetnicima, a izgubio sam možda neki termin fudbala.
Koliko je teško stvarati u jednom društvu koje je gotovo pa imuno za doživljaj lijepog?
Ne bih da budem pesimističan, ali nakon mnogo godina truda da ovo društvo prihvati umjetnost, odustao sam od te ideje. Tako sam svoj umjetnički kutak pronašao van grada. Tu i stvaram. Tu imam svoj mir: klavir, kamin, tišinu, svoju oazu. Sve to asocira na životnu priču Glen Gulda, doduše u jednom drugom duhu. I tu se dešava mnogo više stvari nego u grad. Svakodnevno sa kolegama pripremam nastupe izučavajući epohe i stilove, stvarajući nova djela, ne osvrćući se mnogo na spoljnja dešavanja, jer me uvijek razočara naša sredina, ophođenje prema njoj, manjak kulturnih dešavanja, posrnuće omladine i onda me dodatno razočara to što sve to razočarava jako mali broj ljudi.
Da li postoje trenuci kada sumnjaš u sebe i da li smatraš da umjetnik nikada ne treba da bude zadovoljan svojim trenutnim djelom, jer na taj način gubi motivaciju za dalji rad?
Sumnja je sasvim realna, sve dok je konstruktivna, kao i očekivanja. Ne vjerujem u to, jer jednostavno zna se kada je nešto dobro i kada može da ide dalje. Kada sam zadovoljan, to je samo dodatni vjetar u leđa. Duh je suština umjetnosti, a spartanski rad je neophodan kao sredstvo. Ne znam da li se duh gradi ili posjeduje, ali svakako se mora raditi na njemu.
Imao si priliku da učiš od istaknutih imena kao što su: Igor Petruševski, Mihael Kopelman, Irina Jašvili, Zoran Mienković, Andrej Kurti, Jin Wang. Koliko motivišu, odnosno obavezuju te časti?
Nisu uvijek svi najbolji profesori zaista najbolji. Neki od njih su stekli slavu zaista zasluženo, pa danas pokušavaju da je unovče zaboravivši na muziku. Petruševski je, recimo, majstor svog zanata, posjeduje nevjerovatnu odgovornost prema studentima, kao i Kopelman, legenda violinizma. U Beču sam nastupao sa Bečkom filharmonijom, koja je jedna od najutucajnijih filharmonija sa najdužom tradicijom. U tim nastupima i probama sam uživao. Zaista je čast svirati iza koncert majstora Bečke filharmonije, ali trudim se da ne postoji pritisak. Svakako posjedujem nešto što oni nemaju, a to je mladost, tako da velikim koracima grabim naprijed u osvajanje novih vještina, saznanja i iskustva.
Biti umjetnik nije lako. Često je teško održavati balans izmešu ,,običnog'' i ,,našeg'' svijeta. Da li si nekada prosto poželio da odustaneš? I šta je ono što te gura naprijed?
Nikada nisam pomislio da je taj drugi svijet snažniji od našeg. Svijet umjetnika je doživljajno toliko snažan da se ne može poljuljati. Umjetnost podrazumijeva snažnu ličnost, duh, proizvod čovjeka koji ostaje poslije njega, a koji se stvara u trenutku. Nikada nisam pomislio da odustanem, a kao inspiraciju koristim mladalačku energiju, pa se trudim da guram naprijed bez bespotrebnog pritiska i intelektualizacije događaja. Osim toga, uspjesi me nevjerovatno pokreću.
Čini se da je tvoj uspjeh uglavnom vezan za zemlje u inostranstvu. Da li to znači da svoju budućnost vezuješ za neku od njih?
Da bih doživio uspjeh vani, prvo sam ga morao doživjeti ovdje, samo što su uspjesi iz inostranstva uvijek zvučniji i ozbiljnije se shvataju. Svoju blisku budućnost vezujem za inostranstvo, jer tamo se nudi više prilika, ali svoju dalju budućnost vezujem za Crnu Goru, jer smatram da je pošteno i prirodno da sve što si naučio i stekao vratiš tamo odakle si i krenuo. Savršeni krug prirode – rađaš se i umireš na istom mjestu.
Da li u tvom životu ima mjesta i za druge ljubavi, osim one prema violini? Na koji način provodiš slobodno vrijeme?
Jedan umjetnik ne može samo da stvara. Mora da nakupi što više iskustva, da bude pun svega i svačega kako bi imao šta da pokaže i prenese. To naše djelo predstavlja našu ličnost koja nikako ne smije da bude prazna. Volim more, ljeti sam na Adi Bojani, zimi skijam, proljeća provodim u prirodi, a jesen posmatram kroz prozor držeći violinu ili neku dobru knjigu u ruci. Isto tako rado posjećujem festivale. I želim da naučim da mačujem.
Pored svega toga, ti nalaziš vremena da se povetiš humantiranom radu. Kako je to počelo i kakav je tvoj doživljaj takvih aktivnosti?
Rotary klub je na neki način tradicija u mojoj porodici. Djed je bio član, moj otac, pa je očekivano da i ja nastavim tim putem. Član sam Rotarakt kluba koji predstavlja podmladak Rotary kluba. Te aktivnosti pružaju mi veliko zadovoljstvo, vraćaju zahvalnost i unutrašnji mir. Onima kojima je potrebno pomažemo materijalno ili jednostavno druženjem. Prilikom obilazaka starih, nemoćnih, hendikepiranih, vidiš sav jad, tugu, i razočaraš se u svijet, a onda te dodatno podstakne hrabrost i upornost tih ljudi da ne odustanu. Prenesu onu istinsku pozitivnu energiju koju ima čovjek osuđen na jako težak život, i ne preostaje ništa drugo osim da i ja sam na najbolji način usvojim neke životne mudrosti iz takvog iskustva.
Da li za sami kraj našeg razgovora imaš nešto da poručiš mladim ljudima, i onima koji vole i onima kojima umjetnost nije baš bliska?
Svakako da moderno doba donosi dobre i loše stvari. Pozivam mlade na mudrost kojom bi iskristalisali ono što vrijedi od onoga što je prolazno. Najveći dar modernog vremena je put slobode duha, identiteta, mišljenja, samog čovjeka. To je nešto što će ostati. Isto kao jedan Bah i jedan Mocart koji traju već 250 godina, čija je svavremenost neupitna. Puno odgovora na pitanja i ovog našeg vremena krije se u tim djelima. Samo ih je nemoguće pronaći u prolazu, u današnjem trendu površnosti. Tako da, draga Lejla, na nama je da biramo, u duhu slobode modernog doba.
insp.
Нема коментара:
Постави коментар