Teodorina portretisanja: Ti - koji misliš da me poznaješ

Ti
Koji misliš da me poznaješ
A
Još uvijek učiš moje reakcije,
Kao jednačine
I
Razlažeš na razlomke
Moje suze
Da im pronađeš
Izvor
Iz koga ne piješ krivicu.


Tražiš
Znak jednakosti
Da me izjednačiš
Sa drugima,
Jer
Smo sve iste
I
Suzama kupujemo mir.
Onaj si
Koji ne zna
Šta hoću od tišine,
I
Zašto "hvala" i "izvini"
Stavljam na pijadestal,
Ispred zvučnog "volim te"
Koje je ženska omča,
Alfa opravdanje,
Obećana zemlja.


Ma daj,
Ne znači mi ništa
Napamet naučen refren
Jer
Bih već danas mogla
Stotinu svjetlosnih godina
Da bacim u crnu rupu,
Ako
Ti nisi taj
I
Ako mi nismo mi.


Ne želim
Da sutra uspomene
Slažem poput znamenja,
Jer
Su pjesnici spjevali
Umilno slovo za njih.
Meni
Ne znači prošlost
I
Neću da se sjećam.


Ti
Nikad nećeš shvatiti
Zašto volim gužvu,
A prezirem
Svečana okupljanja
Velike familije
I
Kvazi prijatelja.
Gade mi se
Osmjesi
Tapšanja po ramenu,
Bezrazložni komplimenti
I
Šljokicave maske.


Ja
Nisam odavde.
Ja
Ne pripadam tu.
Zato još uvijek
Ne možeš
Da me oduzmeš i sabereš
A
Sve više ti izmičem
Dok tražiš nove načine
Da pročitaš nenapisano
U svojim
Sumornim brojkama.


Ti
Koji se zoveš mojim
I dalje ne znaš da čuješ
Kako ti "zadrži me"
Sviraju moje suze.
A
Umiješ najubjedljivije
Da odigraš kako me znaš.
Dok ne slutiš
Da bih mogla
Da umjesto jednačina
Zauvijek upišem tačku,
Ako,
Ti nisi taj
I
Ako mi,
Ipak,
Nismo mi.

Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар