Ostaću bez glasa,
prije nego li počnu tišine.
Sebi ću sedlo samoće
da zakujem za ramena,
prije nego me sustigne
usamljenosti krik.
Praviću se
da ekser uspomena
u čelo ne boli, jer
krv je godinama
tekla iz očiju.
Ogrnuću se šalom
ovog januara
da ni jedan poljubac
ne dotakne mi vrat...
Dosta je jeze u ušima!
Ugasiću mrak
da ni jedan dah
ne istopi pahulju
na izgorijelim usnama...
Dosta je blatnjavih jezika!
Zaboraviću životnu misao,
da ni jedna riječ
obraz ne ugrize.
I jesu praznici prošli,
a sjeta kao mećava,
najveća,
šiba šugave kosti
bez trena da popusti.
Prkosno ne prestaje.
Molitvom sastavljam
naprsle grudi.
Osjećam se danima isto:
i tužno i lijepo
i sjajno i namračeno
i rogato i sa osmjehom
i ljubavno i zakorjelo.
Bezvolja je danas luksuz,
meni postala naporna.
I ko je izmislio Nove godine.
Sa njima bivamo stariji,
ljudi postaju omraženiji.
Tek nas tada hladnoća lomi,
i samo poneka čestitka
od srca, da srce ugrije.
Sa golim rukama
pored kamina mirišem
nezapaljeni tamjan,
sa prvim stvarnim
borama na licu, pitam:
Gdje smo se jedni od drugih
sakrili, Gospode?
Davno smo svoja srca
bacili dok tabali smo staze
i lizali led sa rukavica.
Davno smo zaboravili
da pokucamo na nečija vrata,
sa crvenim nosevima
i škrbavim zubima
pozovemo za još jedan
na snijegu krug,
u juriš sa
ukradenim najlonom
od komšijskih drva.
Samo još jedna trka,
znala sam,
poslednji je put!
Gdje smo nakon toliko
godina da se potražimo,
pa se i ne moramo
pronaći pod svjetilima
našeg malog grada...
Šta bi nas ubilo?
Sve nas je ubilo.
I ne pada mi na pamet
da slavim
Novu godinu više.
Krade nam nevinost,
a ja želim dovjeka
bubnjeve pod noktima.
Dosta je sječiva!
Ne želim zreo pogled
i samouvjeren stas.
Hoću vilenjakov štapić
i bakin mudar glas.
Naivnost za dubok san.
I jelke nam se rugaju.
Trpeze pune,
a dobrote gladni.
Zrelost voli
ponosno da kaže :
"Što manje ljudi,
prstiju ostane više."
Mislimo da to je sreća,
pobjeda naša.
Kakvo mjerilo
odraslih nakaza!
Odlučno,
ponoć više slaviti neću,
niti podignuti čašu u vis,
vrijeđajući život
zdravicom ishitrenih želja,
nabubanim riječima
u ritmu klišea!
Smijehom prinudne euforije
pozdravljati loše i dobro
iza nas.
365 dana
kakvi god da su,
moji su,
ja ih ne dam
zaboravu,
u prašnjavu kutiju.
Jer moje smisaono Ja,
kaže, "Ne" godinama!
Kaže, "Ne" starosti!
Opsuje i kaže
"Ne prolazi"
onom što je bilo iza nas,
onom što dolazi.
Šta nas je ubilo?
Sve nas je ubilo.
Нема коментара:
Постави коментар