Lejla Kašić: Ponoćni Grac

Ponoćni Grac pojio me Šturmom
slađim od iranskih urmi,
disao mi za vratom
kao ljubavnik
pa i ostao, kao što ostaju pravi ljubavnici
nedovoljen
iako dovoljan,
nedoljubljen
iako preljubljen.
Pred svijetlima ponoćnog Graca
igrala sam svoj primamljivi striptiz
skidajući sve maske,
strahove,
zablude.
Bila gola do srama,
hrabra do ludila,
neponovljivo mlada
i
i dalje me je želio
dok je usnulo
svirao Requiem na mojoj koži
bez ijednog falša.
Želio me je i
golišavih ramena
i u crvenim haljinama,
otmenu i kao važnu,
i pokislu i vlažnu
i sa štiklama na pedalama
dok žurim da u nozdrvama
sahranim sve mirise,
da od njegovih
ulica i trgova
sklopim kaledioskop
da mi blicka kada pomislim
kako nemam gdje,
kada pomislim 
kako nemam s kim
da me podsjeti
koliko divno
gračanske tišine umiju da budu
i koliko su mi bile dom.
Sa ponoćnim Gracom
rastala sam se
prije prvih tramvaja,
prije prvih čistača ulica,
prije prvog mirisa peciva
kao što se i rastaju pravi ljubavnici - prije svitanja.
Zadržavajući dah
posmatrala sam kako spava
ponoćni Grac,
ne sluteći da ostavljam 
njega
koji me volio na svim jezicima svijeta,
njega
koji mi mijenjao oblik
da me ne ukalupi jadnost svakodnevice,
njega
koji je rutinu pretvarao u magiju,
njega
u kom sam voljela sebe,
ah, njega...
Zadržavajući dah
napustila sam ponoćni Grac,
poljubivši ga u čelo
onako kako to ne rade pravi ljubavnici,
onako kako se ljubi onaj što se voli.
Napustila sam ponoćni Grac
ostavljajući mu sebe
krvavih usana,
lišenu riječi
lišenu suza,
onako kako se ostavlja onaj što se voli,
jer 
on
je 
ipak
moja
ljubav,
moj
dom.




Нема коментара:

Постави коментар